Reciklirani krimić bez prave misterije
The Woman in Cabin 10, red. Simon Stone, Ujedinjeno kraljevstvo, SAD, Netflix, 2025.
-
Da biste osmislili dobru kriminalističku priču, jednostavno ne smijete biti traljavi i podcjenjivati inteligenciju svojih čitatelja ili gledatelja. Bez obzira na to je li riječ o pokušaju oblikovanja ozbiljnije priče ili zapleta za ubijanje vremena na plaži ili u autobusu, krimić ne podnosi traljavost. Stoga i postoje brojni primjeri književnih krimića koje u kontekstu književne kvalitete ne bismo mogli smatrati osobito dobrim djelima, ali imaju svoje izvrsne filmske adaptacije. Ako imate logično i dobro osmišljen zaplet, dobar će scenarist srediti nedostatke poput likova koji balansiraju na rubu banalnosti ili loših dijaloga. Ako imate loš predložak i nevješte scenariste, za pretpostaviti je da ćete zaglibiti u problemima iz kojih ćete se teško izvući.
Bestseler The Woman in Cabin 10 (2016) britanske žanrovske spisateljice Ruth Ware naširoko je čitano djelo, iako razloga za toliku popularnost uopće nema. Banalan i predvidljiv zaplet djeluje kao kompilacija općih žanrovskih mjesta brojnih narativa u kojima supruzi zavjerenički ubijaju partnerice ne bi li se domogli njihova bogatstva te si osigurali lagodnu budućnost. Pritom autorica poseže za određenim postupcima koji su karakteristični za klasike žanra te su od njihova vremena nebrojeno puta rabljeni i zlorabljeni. Primjerice u spomenutom romanu radnja se odvija na luksuznoj bogataškoj jahti gdje se okuplja skupina ljudi, što priziva u sjećanje Ubojstvo u Orient Expressu (1934) Agathe Christie, samo što je vlak zamijenjen brodom, ali premisa i nastojanje ostaju isti. Cilj je stvoriti dojam zatvorenosti i klaustrofobije. Grupa ljudi je izolirana od vanjskoga svijeta pa je za pretpostaviti da se ubojica nalazi među njima, što podiže psihološke tenzije i komplicira odnose među prisutnima.
Adaptacije se komercijalno uspješnoga romana prihvatio Netflix te je za nju angažirao uglednu ekipu. Režija je povjerena australskom kazališnom redatelju Simonu Stoneu, koji ima povremene izlete u dugometražne filmske vode, od kojih je najpoznatiji britanski povijesni film The Dig (2021) s Ralphom Fiennesom, Lily James i Carey Mulligan. Glavna je uloga pak dodijeljena Keiry Knightley (Pride & Prejudice, Antonement, Never Let Me Go, The Imitation Game), a glumački joj oponira Guy Pearce (L. A. Confidential, The Time Machine). Navedeno može sugerirati da je streamer imao velika očekivanja od ostvarenja jer je filmska ekipa uz predložak upućivala ne samo na gledateljsku prijemčivost nego i na možebitan kritičarski uspjeh filma.
Knightley glumi traumatiziranu istraživačku novinarku Lauru Blackock, čiji je izvor na prethodnom slučaju tragično skončao. Stoga joj se poziv bogataša Richarda Bullmera (Guy Pearce) da prisustvuje te posljedično napiše članak o višednevnom događaju na njegovoj jahti čini kao lagan zadatak koji će joj odvratiti misli od mučne svakodnevice. Povod je okupljanja, na kojem se našla živopisna ekipa ali i poneki protagonističin stari znanac, osnivanje zaklade u spomen na Bullmerovu terminalno bolesnu suprugu Anne (Lisa Loven Kongsli). Jedne večeri Laura čuje buku u kabini pored njezine, odnosno kabini broj 10 iz naslova, u kojoj boravi njoj nepoznata žena. Novinarki se učinilo da je netko nakon fizičkoga obračuna bačen ili je pao u more, a na zidu primjećuje krvavi otisak dlana. Kada u noći prijavi događaj osiguranju i Bullmeru te izazove kaos na brodu, svi je uvjeravaju da u desetici nitko ne boravi te da nije mogla ranije u kabini nikoga sresti jer je cijelo vrijeme bila prazna.
Kako u predlošku, tako i u adaptaciji koristi se prokušani fabularni trik: uvjeravanje lika da je zabludi te da nikako nije mogao vidjeti i čuti ono što je vidio i čuo, čime se stvara opozicija između racionalne većine te protagonistice čiji se kredibilitet želi poljuljati stvaranjem dojma da je psihički podrovana, u ovom slučaju vjerojatno zbog traume koju je nedavno iskusila. Kao i svaka prava junakinja predana istini te profesionalnom pozivu, Laura se neće dati pokolebati nego će pokazati svijetu da je bila u pravu: otkrit će identitet žrtve i počinitelja te motiv koji je doveo do zločina.
Scenaristički trojac, koji čine Joe Shrapnel, Anna Waterhouse i Simon Stone, odveć je doslovan te preuzimaju nekritički sva problematična mjesta predloška. Problem je u samoj priči koja je odveć banalna i predvidljiva: čim Laura biva pozvana da prisustvuje događaju na brodu, jasno nam je da će se nešto dogoditi s Richardom i Anne te da je njihov odnos izvor nesporazuma koji će uslijediti. Kada je novac u pitanju, u krimićima se uvijek netko nekoga nastoji riješiti kako bi se domogao kapitala, a često je u koloplet takvih zbivanja uvučen bračni par. Pritom, prilikom novinarkina upoznavanja supruge, ona joj otkriva kako će uskoro obznaniti prisutnima pa time i javnosti da supruga razbaštinjuje. Već tim činom scenaristi daju na znanje gledateljima da je suprug ubojica kojem se omilio lagodan život, i kojega se neće tako lako moći odreći. Nakon toga je trebalo osmisliti na koji će način istraga otkriti prijestupnika te kako je on uopće počinio zločin. Najlakše i prokušano rješenje je očekivana zamjena identiteta na kojoj cijeli zaplet stoga počiva. Nije teško uočiti da je priča sklepana od općih žanrovskih mjesta koja napadno bodu u oči te se bezlično recikliraju do iznemoglosti.
Stone se ujedno muči s vođenjem priče i ritmom pripovijedanja. Obrati u radnji postavljeni su na krivim mjestima, što dodatno pogoduje predvidljivosti i nemuštosti cjeline, koja ne uspijeva izgraditi napetost, a završnica nespretno priču dovodi u okrilje sapunskih razrješenja radnji. Film ostavlja dojam kako Netflix poznaje svoju publiku pa stvara djelo koje neće ometati gledatelje da skrolaju po svojim mobitelima dok usput prate uradak. Likovi su papirnati i banalni, uopće beživotni, pa ne uspijevaju razviti nikakav interes u recipijenata. Pravedna i nadobudna novinarka postavljena je u oštar dijadan odnos naspram skupine bogataša koji su karikirani i kao takvi nezanimljivi likovi, lišeni ikakvoga društvenog komentara i relevantnosti, što i ne bi bio toliko problem da je djelo barem zabavno.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 9. veljače 2026.
