Ekspresivna adaptacija naglašenog simbolizma

Orkanski visovi (Wuthering Heights), red. Emerald Fennell, Ujedinjeno kraljevstvo, SAD, 2026.

• 

  Ekranizacija vrhova svjetske književnosti oduvijek je jedan od najvećih izazova igranofilmske produkcije. Reinterpretacija Orkanskih visova Emily Bronte (jedne od triju sestara Bronte koje su sve dale značajne priloge književnosti svojega vremena) u režiji Emerald Fennell počiva na upečatljivu oživljavanju jorkširskih pustopoljina 19. st. i odnosa među glavnim protagonistima ovoga romana viktorijanske ere. I dok dobar dio engleske proze druge polovice 19. st. prikazuje gradsku sredinu, Orkanski visovi Emily Bronte ljudsku sudbinu vezuju uz prirodno okruženje: uz onaj njegov smireni aspekt i onaj siloviti, nepredvidivi. Tema je dakako kanonska: sugestivno se opisuje sukob između sirove stvarnosti i prirodnih elemenata na jednoj (te snage simboliziraju imanje Wuthering Heights, Heatcliff i Catherine) i suzdržanosti i konvencija (Thrushcross Grange, Lintonovi) na drugoj strani.

  Emerald Fennell, svojim iskustvom spisateljice, glumice i redateljice, izvukla je iz romana najfilmičnije dijelove fabule usredotočivši se ponajviše na dva fatalna ljubavna trokuta, uokvirena neuralgičnim situacijama iz socijalnog konteksta. Iako se Wuthering Heights dominantno opažaju kao ljubavna drama koju odlikuje primamljiva audio-vizualna raskoš, orkan koji zahuktava cijelu priču duboko je ukorijenjen u društvenu sliku sjevernog Yorkshirea, poprišta vlasničke borbe, mržnje i revolta.

  Prvi dio filma ekspresivna je adaptacija jednog dijela romana, slobodno interpretirana, s nekim sižejnim preinakama, a prispodobljuje zajedničko odrastanje pomalo jogunaste djevojčice Cathy i udomljenoga crnomanjasta dječaka nepoznatih roditelja, prozvana Heathcliffom. Sazrijevanje bez majčina lika, uz agresivnoga, piću i kocki sklonoga Earnshawa, ujedinit će dvoje glavnih protagonista u toksičnu sinergiju anksiozno-evazivna odnosa, koji će ih pratiti od puberteta i kasne adolescencije sve do zrele životne dobi. Fennellova se potrudila staviti naglasak na jednu od najbolnijih tema engleske povijesti (ne samo engleske, dakako) stavivši u fokus scene onodobnoga obiteljskog zlostavljanja, u kojem su najveće žrtve bila, uz žene, upravo djeca. Martirij je bio tim drastičniji kad su u pitanju napuštena djeca, odnosno nahočad. Kao dječak Heahcliff, Owen Cooper zablistao je u ovom dijelu filma sa snažnom kritikom obiteljskih i društvenih odnosa, iznoseći mladi i Cathyinom blizinom razbuđeni lik zagonetnoga Heathcliffa, koji u sebi nosi nešto otkupiteljsko, žrtveno i kristoliko. Ožiljci na njegovim leđima i batine koje mu kontinuirano dolaze od Earnshawa, najava su dramatičnih zbivanja na relaciji Heathcliff – Cathy – ostali likovi iz bliskoga okruženja.

  

  S prvim naznakama obostrane, ali nerasplamsane i očekivano zabranjene ljubavi, ponajprije za Cathy, završava mahom naturalistički režirana filmska dionica, garnirana dojmljivim kadrovima koji nose u sebi karakter umjetničke fotografije na tragu simboličke interpretacije. Aluzivna je u tome smislu scena Cathyina dvoumljenja oko udaje za krotkoga i financijski stabilnoga Edgara Lintona, a odigrava se u jednoj od gostinjskih soba čiji je pod preslika šahovske ploče. Scenografija surovoga pejzaža postaje okvirom raspoloženja dvoje mladih, koji iz dana u dan sve teže kontroliraju svoje nagonske impulse i intenzivne osjećaje, stoga neodoljivo utjelovljuju romantičarski koncipirane (anti)junake, skeptične prema okruženju u kojem žive, a spremne na bijeg od stvarnosti u svakome trenutku. Cathyn prijelaz iz sumorne očeve kuće u ladanjsko Edgarovo zdanje nije tek bijeg od mogućega braka s Heathcliffom, koji bi je staleški unizio, nego je i bijeg od nasilnoga muškog svijeta.

  Margot Robbie izvrsno se snašla u ulozi prelijepe djevojke koja najveću bitku vodi sama sa sobom: biološkom motivacijom njezina lika snažno je, naime, naglašena razorna moć podsvijesti pred kojom će kapitulirati u određenim trenutcima životnih oluja. No, to će se zbiti i s većinom ostalih likova. Drugi je dio filma prilično stiliziran: ta artificijelnost mu podosta oduzima od istinske psihološke punokrvnosti, no može se shvatiti i kao kazališna kulisa za prikaz materijalne raskoši i lažna bračna sjaja između Cathy i Edgara. Kako se ljubavni trokut približava svome vrhuncu, Heatchliffov mračni karakter postupno prelazi u romantičarski oblik groteskna ponašanja, dočim se Cathy preobražava iz racionalne mlade žene u hipersenzibilnu ženu, spremnu u devijacijama slijediti svojega ljubavnika.

  

  Djelovanje određenoga broja likova u filmu podliježe stanovitim inverzijama u odnosu na književni predložak: dok je, primjerice, Nelly, koju s dosta šarma utjelovljuje Hong Chau, u romanu jedna od kazivačica zbivanja, u filmskoj je adaptaciji emocionalno suzdržana kućanica koja zna slušati. Međutim, i njezina će stabilnost, koju je izgradila na šutnji i distanci prema muškarcima, biti dovedena u pitanje zbog oslabljena utjecaja na Cathyne odluke. Shazad Latif sugestivno tumači Edgarov lik kao jedini pozitivni u cijelome filmu: njegova se empatija prema drugim ljudima ne mijenja, čak ni onda kad mu suparnik Heathcliff vrijeđa muško dostojanstvo. Alison Oliver briljirala je u spajanju duhovita ponašanja naivne i vrckave Isabelle s patološkim devijacijama u karakteru, nastalima u nezdravu sjedinjenju s mentalno nestabilnim Heatchliffom, koji je tretira kao krajnje podčinjena roba. Na negativnoj liniji je i stari Earnshaw, čije trunke raspadnute ljudskosti, pod utjecajem demona alkohola, oporo i s dosta cinizma filmski interpretira Martin Clunes.

  Posvetivši se osjećajnoj glazbi kao vrlo bitnu čimbeniku filmske doživljajnosti, glamuroznoj kostimografiji i umjetnički podcrtanoj scenografiji, Emerald Fennell igrala je na sigurno, udahnuvši dinamičnoj ljubavnoj priči emocionalnost koja lako ulazi pod kožu promatraču, zaraženom ponajprije tematikom mogućnosti voljenja u okolnostima obiteljskoga zlostavljanja. Ako prihvatimo izreku le style c'est l'homme G. L. L. de Buffona kao temeljni postulat u umjetnosti, onda se i pomalo ekstravagantna stilizacija u filmu, ponegdje i potpuno promašena, može sagledavati imanentno poetici same redateljice. Jedno joj se nesumnjivo mora priznati: ljubav na odru, doslovno i u onom simboličkom smislu, nadvisila je dostojanstvom i ganutošću prizora tipični romantičarski koncept... jer susret s „anđelima slomljenih krila“ duboko dotiče svako ljudsko srce.

  

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 20. veljače 2026.

Piše:

Vesna
Aralica