Pinčonovski paranoidni kaleidoskop u raskošnoj redateljskoj viziji
Jedna bitka za drugom (One Battle After Another), red. Paul Thomas Anderson, SAD, 2025.
-
Romani Thomasa Pynchona nikada nisu privukli veliku pažnju filmskih redatelja, za što vjerojatno postoji opravdani razlog. Posrijedi je jedan od najznačajnijih američkih pisaca druge polovice dvadesetoga stoljeća čiji su kompleksni postmoderni romani, s mnoštvo narativnih i često nepovezanih rukavaca, odlično odražavali postmoderno stanje, odnosno simptome društva u posljednjih pedesetak godina. Zbog neortodoksnoga načina pripovijedanja Pynchonovi romani predstavljaju izrazito zahtjevan zadatak za adaptaciju, posebice u kontekstu holivudske produkcije, koja eksperiment može prigrliti u malim dozama, no nikada nije dovoljno hrabra da ide u krajnost jer bi time bila neprohodna za prosječnu i široku publiku.
Paul Thomas Anderson je pak filmski osobenjak, koji je karijeru započeo u nezavisnim vodama s Hard Eight (1996), a onda je kraj devedesetih obilježio dvama sjajnim ostvarenjima – Boogie Nights (1997) i Magnolia (1999). Redatelj je u trideset godina snimio svega deset filmova, što upućuje na činjenicu da projekte vrlo pomno bira te pedantno priprema. Koliko god autor koketirao s visokobudžetnim Hollywoodom (There Will Be Blood, 2007), uvijek je ostao vjeran svojim autorskim preokupacijama. Njegova ostvarenja iz dvadesetoga stoljeća svojom su mozaičnom naracijom nalik na Altmanove filmske studije, no u središtu razmatranja uvijek je ostao naglasak na problematičnim pojedincima i dinamikama njihova odnosa s okolinom. Anderson je očito i veliki poklonik Pynchonova spisateljskoga opusa jer njegova nevelika filmografija broji dvije spisateljeve ekranizacije.
Inherent Vice (2014) adaptacija je istoimenoga Pynchonova romana iz 2009. godine te prva njegova adaptacija ikad, iako je prethodni Andersonov film The Master (2012) bio nadahnut romanom V. (1963). Djelo je imalo izvrsnu kritičarsku recepciju te potvrdilo redateljev status jednog od najintrigantnijih suvremenih američkih filmaša. One Battle After Another (2025) njegovo je izrazito visokobudžetno ostvarenje koje predstavlja slobodnu adaptaciju Pynchonova romana Vineland (1990), u kojoj uočavamo spoj redateljevih stalnih preokupacija te određenih elemenata holivudskoga spektakla pa ne bi bilo pogrešno utvrditi kako je posrijedi možda širokoj publici najprijemčivije autorovo ostvarenje.
Otvaranje filma namjerno navodi gledatelja na krivi trag. Uvodni segment prikazuje u odsječnoj i skokovitoj maniri niz terorističkih diverzija radikalno lijeve revolucionarne skupine French 75 koja se bori protiv američkoga političkog establišmenta. Njezini su istaknuti članovi Ghetto Pat Calhoun (Leonardo DiCaprio) i Perfidia Beverly Hills (Teyana Taylor), inače ljubavnici, koje svim silama nastoji uhvatiti američka vojska na čelu s poručnikom Stevenom J. Lockjawom (Sean Penn). Anderson je inače poznat po kinetičkom stilu te pokretnoj kameri, što je uočljivo i u razmatranom segmentu koji nalikuje na otvaranje dinamičnoga akcijskog filma, sugerirajući ton i ritam cjeline, što potom biva napadno prekinuto. Perfidijin odnos s Lockjawom zakomplicirat će situaciju, kao i rađanje djevojčice Charlene, što je, unatoč Patovim opaskama, neće pokolebati da nastavi svoju revolucionarnu djelatnost. Dinamičan uvod, koji povezuje akcijske preokupacije s društveno-političkim angažmanom, potom će biti preobražen u sasvim drugačiji film.
Radnja se nastavlja godinama nakon otvaranja kada Charlene, preimenovana u Willu (Chase Infiniti), ima šesnaest godina te zajedno s ocem živi u Kaliforniji pod lažnim identitetom. Pat se pak u potpunosti prepustio kolotečini te prekomjernom uživanju u alkoholu i narkoticima, što ne samo da mu je spržilo mozak nego je i potaknulo paranoju. Međutim, Lockjaw još nije zaboravio na svoje dušmanine jer je dobio ponudu da bude primljen u bijelo supremacističko tajno društvo, što smatra velikom čašću kao i nagradom za velike doprinose sigurnosti domovine. Međutim postoji problem: Willa je njegovo dijete nastalo iz međurasnog odnosa, što može ugroziti Lockjowovu supremacističku budućnost. Stoga pod izlikom borbe protiv narkodilera kreće u potragu za Patom i Willom kako bi očistio vlastitu prošlost.
One Battle After Another vrlo slobodno pristupa predlošku i stvara vlastite likove te kulturni, društveni i politički kontekst, a pritom preuzima neke osnovne konture radnje, raspored likova te idejne preokupacije. Pynchonovo djelo predstavljalo je ekstenzivan portret američke kulture u razdoblju od kontrakulturnih šezdesetih do reakcionarnih i neokonzervativnih osamdesetih godina prošloga stoljeća. Anderson je također okupiran seciranjem društvenoga, političkoga i kulturnoga trenutka, no ne zanima ga prošlost nego naglasak stavlja na recentne procese, njihove stranputice i posljedice. Stoga film neskriveno aludira na trenutačno stanje američke nacije te njezina političkoga vodstva. Unatoč tome, djelo počiva na klasičnim, odnosno konvencionalnim dramaturškim rješenjima karakterističnima za mainstream Hollywood, što svakako objašnjava silne nominacije za Oscara ispod naoko neortodoksnoga plašta. One Battle After Another bavi se problematikom očinstva te je u središte razmatranja postavljena dinamika obiteljskih odnosa putem relacije otac – kći, koja se ostvaruje kroz priču protkanu apsurdističkim humorom te namjerno karikiranim živopisnim likovima tipskih imena poput Sergia st. Carlosa (Benicio del Toro) (što je neosporno Pynchonov utjecaj).
U Andersonovoj vizualno raskošnoj redateljskoj viziji, protkanoj odličnim glumačkim kreacijama Leonarda DiCaprija, Benicija del Tora, Seana Penna i Chase Infiniti, suvremena je Amerika fašistička i militarizirana zemlja u kojoj su isprepleteni kapitalistički interesi, visoka politika i vojska. Nije nimalo slučajno što French 95 vrši diverzije duž američko-meksičke granice te napada sabirne centre u kojima vlast sakuplja migrante ne bi li ih deportirala natrag otkud su došli. Pritom nije zanemariv niti motiv bjelačke supremacističke tajne organizacije, što je jedan od tipičnih pinčonovskih paranoidnih elemenata, gdje se sugerira da u pozadini postoje nekakve tajne organizacije koje usmjeravaju tijekom povijesnih i društveno-političkih procesa.
Iako One Battle After Another traje preko dva i pol sata, redatelj je skladno postavio priču te je dinamično vodi do konkluzije, koja odaje njegov dug Hollywoodu: obitelj, kakva god bila, u konačnici mora biti sjedinjena.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 12. veljače 2026.
