Raspad linearne naracije kao oblik tjeskobe
A House of Dynamite, red. Kathryn Bigelow, SAD, Netflix 2025.
-
Postoje redatelji koji kada pronađu formulu, vole je koristiti do granica zamora, dok će drugi reći da navedeno predstavlja njihov prepoznatljiv rukopis. Kathryn Bigelow je u spomenutom kontekstu vrlo zanimljiv slučaj. Do kraja prvoga desetljeća dvadeset i prvoga stoljeća mahom je bila upamćena kao sjajna žanrovska redateljica. Naslovi poput nabrijanih akcijskih trilera Blue Steel (1990) i Point Break (1991) nezaobilazna su djela devedesetih godina prošloga vijeka, a Strange Days (1995) jedno je od najfascinantnijih znanstveno-fantastičnih ostvarenja spomenute dekade, koje je publika i kritika nepravedno zaobišla. Postojali su tu i neki manje uspjeli uraci poput The Weight of Water (2000) i K-19: Widowmaker (2002), no njih ćemo ostaviti po strani. Sve se promijenilo 2008. godine kada izlazi njezin nezavisni film The Hurt Locker (2008), gdje autorica naglasak stavlja na propitivanje učinka rata – njegove banalnosti, nasilja, ludila, pa rat postaje povod za proučavanje ljudske psihe u graničnim situacijama. Djelo je osvojilo šest Oscara, među kojima i one u najvažnijim kategorijama – najboljega filma i režije, čime je Bigelow postala prva redateljica dobitnica Oscara u povijesti te nagrade, što dovoljno govori o samoj nagradi.
The Hurt Locker je u njezinu opusu predstavljao prekretnicu jer se došlo do promjene u formalnim i stilskim preokupacijama i pristupima. Film je primjerice lišen tradicionalne, čvrste i pregledne narativne strukture postavljene oko uporišnih fabularnih točki. Naracija je disperzirana i fragmentarna te usmjerena na prikaz nekoliko izdvojenih situacija u kojoj su se našli pripadnici specijalne jedinice za razminiravanje Bravo tijekom dvadeset i osam dana, koliko je preostalo do kraja njihove misije. Takva naoko kaotična narativna struktura, lišena linearne kronologije te uzročnosti, odgovarala je kaotičnom ratnom svijetu te egzistencijalnoj situaciji protagonista. Stilski je naglasak stavljen na dinamičnu kameru kojom se nastojao ostvariti učinak pseudodokumentarističnosti i gerilskoga snimanja iz ruke, čime se htjelo naglasiti osjećaj ratnoga kaosa te suočenosti s opasnošću i smrću. Stoga je redateljica nastojala i uspjela pronaći formu i stil koji će odgovarati naravi same priče. Njezin sljedeći projekt Zero Dark Thirty (2012), koji secira dugotrajni lov na Osamu bin Ladena, a koji je ponovno radila sa scenaristom Markom Boalom, temeljno ponavlja formalne i stilske pristupe iz prethodnoga im ostvarenja, samo što vojničku perspektivu mijenja špijunska. Narativna struktura ponovno je fragmentarna, kaotična te mozaična, ovoga puta i izrazito prostorno i vremenski disperzirana, a stilski je naglasak stavljen na kamerni dinamizan, efekt dokumentarističnosti i reportažnosti, čime se želi stvoriti dojam izravnosti, neposrednosti i sirovosti. Navedeno je ponovno polučilo kritičarski uspjeh te brojne nominacije u sezoni filmskih nagrada.
The Hurt Locker i Zero Dark Thirty igrali su na kartu društvene i političke relevantnosti jer su se bavili aktualnim geopolitičkim temama koje su potencirane američkim ratom protiv terorizma te društvenim i individualnim paranojama i anksioznostima nakon jedanaestoga rujna. Na tom je tragu i redateljičin recentan film A House of Dynamite (2025), rađen u suradnji sa scenaristom Noahom Oppenheimom (Jackie, The Maze Runner, Zero Day), koji s prethodnim ostvarenjem čini formalno, stilski i tematski kompaktniju cjelinu, odnosno možda ružnije rečeno: ponavljanje prokušane formule. Međutim želio bih se odmah ograditi i reći da u ovom slučaju to nužno ne mora značiti i opadanje u kvaliteti.
Prethodna su se ostvarenja geopolitičkim situacijama bavila mahom izvan prostora Sjedinjenih Američkih Država, a Bigelow sada prijetnju dovodi u samo srce nacije. Povod je ponovno baštinjen iz iskustvene zbilje te činjenice da se suvremeni svijet sve više naoružava, a da se na globalnoj razini stvaraju različiti interesni savezi, primjerice Rusije i Kine naspram Amerike ili ona barem tako vjeruje. U središte je pak razmatranja postavljena problematika nuklearnoga naoružanja kao otvoreno svjetsko pitanje još od vremena nakon Hladnoga rata. Uradak otvara pitanje što bi se dogodilo ako bi primjerice određenu velesilu pogodio nuklearni projektil ispaljen s nepoznate, odnosno neutvrđene lokacije te kako bi njezino vodstvo reagiralo na taj čin, prema kome bi usmjerilo odmazdu i bi li to izazvalo sveopći nuklearni sukob na globalnoj razini. Film ide korak dalje otvarajući pitanje što bi se dogodilo ako bi obrana zakazala, pa time prijetnja ne bi bila uspješno neutralizirana.
A House of Dynamite kreće od sljedeće premise: tijekom jednoga nedatiranoga dana nuklearni projektil s nepoznate lokacije biva lansiran prema Sjedinjenim Američkim Državama. Sastaju se vojni i politički vrh zemlje kao i osoblje Situation Room u Bijeloj kući kako bi odlučili što učiniti. U trenutku kada dolazi do neuspjeha u onesposobljavanju projektila, ostaje osamnaest minuta do njegova udara u urbano područje Chicaga. Pritom se otvara pitanje reakcije na napad te postupanja oko kataklizmičkoga događaja.
Formalno je djelo građeno kao triptih čiji se dijelovi odvijaju u realnom vremenu. Prvi segment naslovljen Inclination is Flattening odvija se u Situation Room koja je na vezi s Pentagonom, zračnom bazom u Nebraski i američkim predsjednikom kako bi pronašli zajednički odgovor na kriznu situaciju. Drugi dio naslovljen je Hitting a Bullet with a Bullet te radnju premješta u Offuff Air Force Base u Nebraski, s dijelovima radnje koji se odvijaju u Bijeloj kući i Pentagonu, te razmatraju događaje iz prvoga dijela, ali iz nove perspektive. Treći segment A House Filled with Dynamite usredotočen je na američkoga predsjednika i njegovu reakciju na novonastalu situaciju dok se nalazi na terenu, a dijelovi radnje odvijaju se ponovno u Bijeloj kući te Pentagonu dok se iste situacije mahom sagledavaju iz predsjednikove perspektive.
Temeljni narativni integrativni postupak jest zrcaljenje i ulančavanje. Ista situacija efektno se osvjetljava iz triju različitih rakursa, čime se njezino viđenje nadopunjuje i razrađuje s obzirom na različite strane (krizne, vojne, političke) uključene u pokušaj sprečavanja eskalacije opasnoga događaja. Pritom replike pojedinih likova koji su bili u prethodnim segmentima u pozadini, a u narednim segmentima u središtu razmatranja, bivaju ponovljene kao sredstvo povezivanja radnje. Ona je pak fragmentarna i disperzirana, učestale su promjene lokacija, a njezinom rascjepkanošću i kaotičnošću želi se naglasiti kaotičnost i bezizlaznost situacije. Bigelow formalno baštini brojne postupke koje je koristila u The Hurt Locker i Zero Dark Thirty, samo što usložnjava perspektive, a narativna rascjepkanost ujedno sugerira i unutarnja proživljavanja i previranja likova, koji u vrlo kratkom vremenskom periodu trebaju donijeti odluke koje mogu imati dalekosežne posljedice po svijet. Uvjerljivo je to dočarano u završnom dijelu triptiha, kada predsjednik – u efektnoj glumačkoj izvedbi Idrisa Elbe (The Wire), propituje što mu je činiti, jer je nezahvalna situacija kada cijeli svijet ovisi o odluci isključivo jednoga čovjeka. Redateljica namjerno priču završava nekoliko sekundi prerano pa kraj ostavlja otvorenim da ga gledatelj osmisli na temelju vlastite mašte, ovisno je li sklon optimističnijim ili destruktivnijim promišljanjima.
Stilski djelo mnogo toga također duguje The Hurt Locker i Zero Dark Thirty. Kamera je dinamična, intruzivna, želi se ponovno ostvariti dojam dokumentarističnosti, kadrovi su kratki a rezovi dinamični kako bi se naglasio vremenski aspekt priče te nužnost brzoga i efektnoga djelovanja. Naglasak je često na planovima lika, napose krupnim planovima, jer je mnoštvo likova uvedeno u priču pa ih je nemoguće sve scenaristički produbiti. Protagonisti su mahom skicirati, ali je stoga izrazito važna facijalna ekspresivnost glumaca, što je primjetno kod Rebecce Ferguson, Jasona Clarkea, Jarreda Harrisa, Idrisa Elbe.
A House of Dynamite je poput filma katastrofe koji se nikada ne ostvaruje jer je fokus s destrukcije preusmjeren na ljude na položaju i njihove reakcije. Pritom je prvi segment ujedno i najbolji jer je najuzbudljiviji s obzirom na položaj u strukturi djela. Naredni segmenti ponavljaju već viđeno, no nove perspektive ipak priču opskrbljuju novim detaljima nužnima za postizanje učinka višeslojnosti cjeline.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 15. siječnja 2026.
