Poezija na filmskom platnu
Ljubav koja ostaje (Ástin sem eftir er), red. Hlynur Pálmason, Island, 2025.
-
Ponekad pružiš ruku i uzmeš kartu za film, ne očekuješ mnogo i skeptičan si prema najavi, međutim dogodi se iznenađenje. Upravo to mi se dogodilo s islandskim kandidatom za Oscara, koji nije prošao uži izbor ali je svejedno nagrađivan i zapažen od kritike. Ovogodišnja filmska sezona iznjedrila je neke zanimljive uratke, a Ljubav koja ostaje zasigurno bi se svrstala među njih, iako prilično odskače od ostalih naslova. Usudila bih se reći da je ovo poezija izgovorena filmskim jezikom.
Početni kadar filma lansira i simbolički naznačuje radnju uklanjanjem krova s montažnog objekta. Kamera potom kroz niz krupnih planova bilježi emotivne reakcije lica tijekom objeda, te postavlja intimno omeđen prostor oko stola kao pozornicu koja nas upoznaje s protagonistima filma. U fokusu je bračni par s troje djece i pas. Anna je slikarica koja vodi bitke kako bi etablirala svoj rad, a Mangus je ribar koji mjesecima izbiva na brodu radeći težak posao i šutnjom prikriva otuđenost i drukčijost od ostatka posade. Djeca paralelno s odraslima imaju svoje svjetove, razgovore i igre. Nebitno je zašto dolazi do prekida, ali do razlaza dobrih, ali ne i kompatibilnih ljudi dolazi. Anna se bolje nosi sa situacijom, postavlja granice, predana je umjetničkom radu i stvaralačkim procesima te se posvećuje djeci. Magnús, iako radi svoj posao, čim dobije slobodno vraća se njihovom domu u ruralnom području kako bi bio prisutan otac, shvaćajući da se ponovo želi izboriti za ljubav svoje žene. Anna želi da Magnús izgradi odnose s blizancima i kćeri, ali ona mu se nema namjeru vratiti, kao što nema namjeru započinjati flertove. Magnús bi za nju i djecu učinio sve, čak ubija i pijetla, ali ponekad nije dovoljno učiniti sve. Iako djeluje da sve ima pod kontrolom, Anni uopće nije lako: niti je indiferentna prema Magnúsu, dobiva neadekvatan prostor za rad, doživljava odbijanje od trgovca umjetninama, jedva preživljava i Magnús a mora moliti za financijsku pomoć, ali želi ostati vjerna sebi i svojim odlukama i to je cijelo vrijeme drži na nogama. Par se progresivno i postupno razdvaja, a kroz radnju filma prikazano je kako se nije lako fizički odvojiti, jer zbog djece komunikacija između Anne i Magnúsa uvijek mora postojati. Stoga su najteži unutarnji procesi, jer nas uz bliske ljude vežu sjećanja, anegdote i navike – bilo da je riječ o zajedničkim izletima u divljinu prirode ili neredu prilikom izrade soka od bobica. Blizanci i kćer su na svome vlastitom putu spoznavanja života, te promatraju svoje roditelje i kroz njih definiraju svoja viđenja budućnosti. I oni su u procesu privikavanja na razlaz roditelja, te su njime pomalo zbunjeni, iako ga prihvaćaju. Iz ne tako nevine igre djece, prilikom koje se služe strijelom i lukom, dolazi potpuno nepredvidljiv rasplet.
Hlynur Pálmason hrvatskoj publici predstavio se krimićem Bijeli bijeli dan, iako je najpoznatiji po svojim filmovima Zimska braća i Božja Zemlja. Za ovaj film tvrdi kako je riječ o projektu inspiriranom stvarnim iskustvima i obiteljskim odnosima, te je za njega osim režije, napisao scenarij i zaslužan je za besprijekornu fotografiju. U filmu čak glume njegova djeca i njihovo srodstvo pridonosi nepatvorenoj dinamici između njih. Specifičnu teksturu filmu daje to što je snimljen na 35 mm vrpci. Ljubav koja ostaje posjeduje spor i meditativan ritam, te nije za svakoga. Izrasta iz pažljivo komponiranih mozaika slika, preplavljuje profinjenom atmosferom, zadivljuje naturalizmom i suptilnošću, te konstantno drži pažnju. Nije čudo kako je kod nas na Cinehillu film nagrađen zbog inovativna pristupa režiji te je osvojio Propeler. Stvarno je riječ o djelu o kojem je teško govoriti i kada se dojmovi o filmu slegnu. Protagoniste pratimo godinu dana kroz izmjenu godišnjih doba koja su usklađena s njihovim emotivnim stanjima. Intrigantno je kako usprkos zahtjevnoj temi separacije, načinu snimanja prilikom kojeg su korišteni dugi statični kadrovi, film obiluje prostorima više naznačenog nego izgovorenog – pod tim mislim da posjeduje tišine, no unatoč tome Ljubav koja ostaje začudo nije komoran i zatvoren film.
Kakva je ta ljubav koja ostaje? Ljubav posjeduje različite oblike i relacije, to nije upitno. Tematiziranje ljubavi koja se gasi, ali i dalje zadržava svoje odjeke i moć nad emocijama, ponašanjima i izborima, Hlynur Pálmason obrađuje kroz posebnu perspektivu. Ljudi svašta čine u ime ljubavi, često idu protiv svoje savjesti i vlastitog integriteta, nerijetko se žrtvuju, često žive u poricanju, zapnu i propuštaju ljepotu života. No, ponekad je jednostavno potrebno vrijeme, da se izmijene godišnja doba, da priroda učini svoje, da se otpuste stvari, a za preživljavanje te osjetljive faze nema recepta niti pravila, jer je potpuno individualna. Najgore je kod ljubavi što ona nikada ne prestaje, samo mijenja oblik, stoga joj treba biti zahvalan, jer iz nje naučimo najveće mudrosti. Neke ljubavi s druge strane ni ne mogu otići, jer nisu uvjetovane. Gubitak ljubavi jest gubitak sigurnosti ekvivalentan gubitku krova nad glavom i takav gubitak razara, ali uvijek pruža priliku i za novu transformaciju. Postoji opasnost da ovo zvuči trivijalno, ali nije. Svatko tko je iskusio ozbiljan prekid ili prošao kroz razvod, svjestan je toga. Srećom pa je razvod postao društveno prihvatljiv i nitko više oko toga ne radi veliku stvar, ali je činjenica kako se mnogi ljudi muče kada se nađu u takvoj situaciji, što je razumljivo. Stoga mislim da je fantastično da se priča o razlazu predoči na ovakav način i da se oda priznanje boli i sjećanju koje prati gašenje ljubavi.
Ljubav koja ostaje posjeduje fantastične elemente koji se mogu interpretirati na različite načine, ali film je raskošan, s brojnim nivoima koji se tiču prizemnih stvari, koji su mi iskreno mnogo zanimljiviji, iako se nadrealni i snoviti elementi ne tuku nego isprepliću dajući filmu širi značaj. Scenarij je također intenzivan. Iako su dijalozi minimalisitčki, kada likovi progovore, progovore upečatljivo i značajno (ravnopravno djeca i odrasli) i doista pogode izgovorenim. Posebno me se dojmio način na koji je prikazan odnos između svijeta odraslih i svijeta djece. Svjetlina ovog filma dolazi naposljetku od osjećaja da je svojevrsni omaž kaotičnoj i fragilnoj ljepoti života, u kojoj je sam život predstavljen kao razlog za ljubav i nulti lik. Oduševila me lakoća, opuštenost, neusiljenost i razigranost kojom su glumci interpretirali svoje uloge. Ambijentalno smješten mjestom radnje u impresivne i dramatične krajolike Islanda, film dobiva nezaboravni vizualni okvir i ton. Redatelj ne propušta priliku poslati i ekološku poruku o važnosti očuvanja života i usklađivanju čovjekova djelovanja s prirodom. Usjekla mi se i momentalno uvukla pod kožu epizoda s vlasnikom galerije koji utjelovljuje kritiku kapitalističkog i konzumerističkog društva.
Za ovakav film, satkan od različitih fragmenata, pažljivo krojen do najsitnijih detalja, potrebno je puno promišljanja kako bi se svi elementi sklopili u savršenu kaleidoskopsku cjelinu. To je poezija na filmskom platnu kakvoj već dugo nismo svjedočili. Stoga, Hlynuru Pálmasonu doista treba pljeskati i željno iščekivati njegov novi film. Smatram kako je jedan od pokazatelja da je neko umjetničko djelo uspjelo, želja da mu se ponovo vratiš i pronikneš u njega, a ono će ti uvijek pomalo izmicati. Ljubav koja ostaje je upravo takav film koji se ne iscrpljuje jednim gledanjem.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 17. veljače 2026.
