Crna satira i povremena komedija užasa
Bez izbora (Eojjeolsuga eobsda), red. Chan-wook Park, Republika Koreja, 2025.
-
Chan-wook Park najpoznatije je ime južnokorejskog filma uz Joon-ho Bonga te pokojnog majstora Ki-duk Kima. Najpoznatiji su mu naslovi svakako Trilogija osvete: Old boy, Simpatija za gospodina Osvetu i Simpatija za gospođu Osvetu. To su filmovi iz ranih 2000-ih a potom je radio daljnje uspješnice, rašomonski postavljenu Sluškinju te vampirsku koketeriju Žeđ a njegov zadnji uspjeh bila je posveta Hitchcockovoj Vrtoglavici – Dvostruka prijevara.
Chan-wook Park je cinik, ironik i ljubitelj crne komedije, njegova djela su aktualna i upozoravaju na svjetske globalne prijetnje, ali i s otkačenim odmakom gledaju na sve to. Možemo reći da je to živopisan redatelj a njegov zadnji naslov Nema izbora usmjeren je kao oštra kritika na politiku korporacija, na nehumani postkapitalizam i pojedinca koji uslijed stresa i bolesne kompetitivnosti ali i borbe za opstankom puca.
Igra je to mačke i miša koja treba profunkcionirati, no nakon 40-ak minuta filma počne štimati i zbraja se. Priča se slaže, a dobivamo dojam da je Chan-wook Park u svom stalnom i udobnom sedlu, sedlu punom krvi i zanoktica, krvavih desni i lica, sedlu koje mu pristaje. Chan-wook Park razgaljuje najljuće crne more i nije mu teško pretjerati, a čak i kad to učini, on to čini stilski razigrano i vrlo osebujno.
Plot je smješten oko voditelja korporativnog sektora proizvodnje papira, jednog od onih rijetkih uspješnih ljudi sa savjesti i moralom koji brine o svojim ljudima. Kada odbije otpustiti svoje odane radnike zbog inovacija / uštede/ prenamjene u firmi, on sam ostaje bez posla te shvati da je itekako zamjenjiv. Sada u prvi plan pada pitanje kako očuvati dotadanji standard u rodnoj velikoj kući s vrtom koju je otkupio i dva labradora, sa ženom koja rekreativno igra tenis i ne radi, autističnom kćerkom koja ne govori a vrsna je u sviranju čela te posinkom koji je sklon sitnom kriminalu.
Počinje potraga za novim poslom, ušteda i rezanje aktivnosti u obitelji, ali na kraju moraju staviti kuću na bubanj te se odreći pasa. To silno pogodi kćer, ali i ostatak obitelji. Žena se zaposli a njemu pada na um zanimljiva ideja. Doznaje tko su najveća 3 eksperta odnosno njegova najveća konkurenta u branši te ih odluči eliminirati – ni više ni manje nego lišiti života.
Prvi konkurent je već toliko razočaran jer je bez posla dugo i počeo je previše piti a žena ga vara. Drugi radi u trgovini cipela i silno sanja premašiti normu. Treći je već unutar kompanije ali se preselio na osamu u veliku kuću a žena ga je ostavila zbog te izolacije.
Od našeg početnog nesigurnog i dobrog lika ovaj korejski Walter White (profesor kemije koji postaje diler droge u seriji Breaking Bad) postaje sve žešći, goropadniji i sigurniji u sebe. Chan-wook Park je sjajno pokazao naličje ambicije, očaja i borbe za samoodržanjem osobe i obitelji, a znajmo da je u Južnoj Koreji osjećaj odgovornosti i ponosa na visokoj razini. Kada ga posinak otkrije kako presijeca mrtvo tijelo te žena napipa leš zakopan u vrtu, hoće li sve poći posve loše za našeg junaka? Da i ne. Kako se uzme.
Ako je početak ovog filma kraj nekog finog holivudskog spektakla sa sretnom obitelji koja ima veliku kuću s vrtom, par druželjubivih pasa i dvoje uredne djece, kraj ovog filma je noćna mora iz zasjede, sve je isto kao i na početku uz tri leša, smotane policajce na krivom tragu, sigurnijeg patera familiasa ali i obitelj koja uvelike sumnja.
Do kuda ide ambicija i volja, a gdje počinje zločin i prokletstvo? Ova crna satira i povremena komedija užasa uz vrsnu glazbu nudi takve peripetije da vjerujem da će film, uz znalce, obožavati i neki novi, sasvim novi klinci.
Uz odličnu glumu glavnoga glumca (Byung- hun Lee) koji se od šeprtljavka pretvara u nervoznog ubojicu, te povremene sjajne sporedne role (odlične role prve i treće žrtve, pogotovo scena opijanja sa žrtvom 3, kada si glavni protagonist u maniri neke sulude horor-komedije kliještima izvadi bolni zub), film super kolidira s glazbom, kostimografijom ali i interijernim i eksterijernim scenama. Zub koji boli je poput metafore – bol nezaposlene osobe kojoj su svi prijetnja je prisutna, a kada junak zub izvadi odnosno pobije suparnike, sva bol prestaje.
Sjajne su scene ubojstava te kopanja rupa u vrtu koje prestižu jedna drugu te uz sjajnu glazbu čine mali labirint slatkog užasa (ipak je to horor komedija).
Taj hibrid filmskih žanrova, kao i uvijek kod Chan-wook Parka, sasvim je pristojno štivo za pogledati; ipak nije ni blizu po meni puno uspjelijim naslovima – kultnoj Osveta trilogiji i recimo filmu Žeđ. Uzmite bilo koji od tih naslova ako niste nikada gledali korejskog genijalaca, nećete požaliti.
© Ivana Perić, FILMOVI.hr, 13. veljače 2026.
