Balkanska arkadija tranzicijskih antijunaka

Svadba, red. Igor Šeregi, Hrvatska, Srbija, 2026.

• Romantična komedija Svadba redatelja Igora Šeregija u svega je tri tjedna od premijere postala najgledaniji hrvatski film svih vremena, pretekavši čak i Brešanova Kako je počeo rat na mom otoku, te potopivši 23 godine star rekord Titanika! Film se oslanja na estetiku sapunice – kao najpouzdaniji televizijski pogon za masovnu zabavu, što publika očito prepoznaje. Milijunti je gledatelj proglašen početkom ovog tjedna u Splitu, što dovoljno govori o shvaćanju bila publike: svejedno je je li to epizoda sapunice razvučene na dugi metar ili film koji se njome očito inspirira.

  U središtu dramaturgije karikirani su likovi-tipovi X-generacije balkanskih alfa-mužjaka Dragana Bjelogrlića i Renea Bitorajca, koji svojom prenaglašenom energijom guše protagoniste filma, svoju djecu – milenijalce. Kao i u svakoj komediji, uostalom, koja ponešto duguje Shakespeareu, stariji preuzimaju pozornicu, dok mladi ostaju kao okidač radnje. Veliki glumački ansambl podržavaju filmske legende Linda Begonja, Vesna Trivalić, Snježana Sinovčić-Šišak, Seka Sablić, Roko Sikavica, Nika Grbelja te Marko Grabež. Zatvara ga tandem u ostvarenju Srđana Žike Todorovića kao prote i Dejana Aćimovića kao svećenika – prikaz sprege društva, religije, tradicije i politike, odnosno njihovih naličja: biznisa i ideologije. Među svima njima iskače jedini iole karakteriziran lik ministrove tajnice Gage, ostvarenje Anđelke Stević-Žugić, plavuše nalik junakinji kakvog CSI-ja, koja filmu daje tračak neočekivane živosti.

  Radnja počinje s dvoje mladih na kauču dnevne sobe u Londonu u iščekivanju rezultata papa-testa. Scena bi trebala najaviti prijelaz iz bestežinskog stanja u stvarni život, međutim brige su negdje drugdje, a da kroz cijeli film ne saznajemo ama baš ništa o životnim ambicijama lika Nike Grbelje kao trudnice i Marka Grabeža kao maminog sina na autopilotu. Njihovo inozemstvo funkcionira kao generički dokaz da je vani bolje negoli doma – bez stvarnih uvida u dileme teških životnih izbora emigracije u današnjoj Europi.

  

  S obzirom na perspektivu, film ulazi na post-kolonijalni teren: motivacija likova svodi se na male narcističke orbite čija međusobna interakcija govori o dubinskom nerazumijevanju samih sebe, onu jutarnju maglu koja muti kulturu elementarnog razumijevanja i dijaloga. Prvi sastanak Miljenka (Bitorajac), vlasnika maloprodajnih dućana u Hrvatskoj pred bankrotom, sa srpskim ministrom (Bjelogrlić) usred blokade investicija europskih fondova u gradnju beogradskog metroa, odmah tone u omalovažavanje. U toalet-humor. Jer je i mrtvom već jasno da će trudnoća postati deus ex machina poslovnih tegoba.

  Krovna perspektiva tranzicijske likove promatra eksploatacijski, kao sukob plemenskih poglavica, kao nepismeno u borbi s nesvjesnim, paradu antijunaka. Poteze moćnika vode njihovi pobočnici, motivacija likova vrti se između crnog i bijelog, sve do pojave ministrovog razmetnog sina repera koji na momačku večer dolazi s kordonom sponzoruša – i, naravno, svojim vjernim wingmanom. Za divno čudo, u sceni tuluma, snimljenog kao video-spot s prizorom pijenja rakije iz cipele, ne pojavljuje se ni centimetar hijalurona ili plastike. Srpski je glamur prirodan, atemporalan i nadnaravan – Balkan je arkadija fluidnih postmodernih identiteta u dobu protoka najrazličitijih roba i usluga – veća Europa od Hrvatske.

  

  Film je genetski okamenjena spoznaja da romantični vikend u Londonu ne znači puno spram derneka u Beogradu – ono iskustvo koje se zapamti za cijeli život, iako je pamćenje kolebljiva varijabla. I to je bačeno domaćoj publici – u lice. U jadranskoj palanci, gdje se navrat-nanos ima održati slavlje iz naslova filma, gostima se jasno suflira da su došli u turistički raj gdje stranca zakon ne štiti. Svadbama nezamislivima bez pucnjeva iz kalašnjikova, kontrira urbani malograđanski Beograd sa šarmom Seke Sablić u ulozi mladoženjine bake. I to je manje više sve od zapleta u kojem glumačka postava gubi svako karijerno dostojanstvo, od kojih su poneki likovi svedeni na razinu fusnote, usprkos stalne prisutnosti u kadru. Ali, ljudima je to smiješno... I treba reći da u tome nipošto nisu usamljeni.

  Od jugoslavenskog smo filma navikli na jasan scenarij i niz lako pamtljivih onelinera prigodnih za svakodnevnu upotrebu. Svadbi upravo to i fali. Umjesto duhovitih replika koje bi nosile ritam, ostajemo na nemuštim vicevima srpskog ministra i završnoj sceni snimljenoj na morskom molu – možda kao konstatacije autorske samosvijesti da je film potonuo u stereotipima? Dijalog oko imena koje bi trebao nositi prijestolonasljednik velikoga poslovnog carstva u nastajanju film vodi u fade out, koji više govori o ograničenjima žanra negoli o njegovim mogućnostima. Drugim riječima, ondje gdje bi komedija trebala zablistati verbalnom preciznošću, ostaje tek odjek nečega što je moglo biti kvalitetan humor, ali nikada ne postane. Redatelj Šeregi najavio je već kako je namjera snimiti i drugi dio filma, čiji se casting približava bosanskom duhu. Pitanje je samo namjerava li ovaj put snimiti nešto pamtljivo ili reciklirati model.

  

  ©Vid Jeraj, FILMOVI.hr, 12. veljače 2026.

kritike i eseji

• ● hrvatski dokumentarni film
• ● hrvatski igrani film, serije i koprodukcije
• ● hrvatski kratki igrani, animirani i eksperimentalni film