Ambicija bez koherencije i propušteni potencijal

Bumbarovo ljeto, red. Daniel Kušan, Hrvatska, 2025.

• 

  „Smatram da bi se u Hrvatskoj trebalo snimati više žanrovskih filmova. Ne samo dječjih, nego i komedija, romantičnih komedija, horrora, krimića...“, navodi redatelj Bumbarova ljeta Daniel Kušan u intervjuu za T-portal 16. srpnja 2025. I uistinu, ponajviše od navedenih žanrova snima se dječjih filmova; mnogi od njih istinski su kinohitovi (poput franšiza o Koku ili Paulini P.); neki nisu izborili status kakav su zaslužili (primjerice „…tečna i pitka žanrovska mješavina, prostudirane utemeljenosti u svakom dotaknutom žanrovskom rukavcu pojedinačno“ Duh babe Ilonke); treći pak – među koje svakako spada naslovni film, omiljen od publike (dobio vodeću ocjenu gledatelja na 72. Pulskom festivalu 4,86, što mu donosi i nagradu publike Zlatna vrata Pule), nikako ne spada u kvalitativni vrh domaće dječje produkcije – doduše, s obzirom da predstavlja središnji dio morske trilogije spisateljice Maje Gluščević (Tajna Tihe uvale, 2004.; Tajanstveni svjetionik, 2005.; Lovci na potonulo blago, 2007.), moguće će krenuti tragom spomenutih Koka i Pauline P. u formama prequela i sequela opisanim zbivanjima.

  

  Pritom, riječ je o djelu znatno različitom od knjiškoga predloška, a koje i prezentira puno više nedostataka negoli prednosti. Sama knjiga više je orijentirana na tinejdžersku ljubavnu priču s otočnom pustolovinom, a film krene ko ljubić, potom postane mystery-pustolovina, parcijalno (u svjetioniku) prokoketira sa slasher-obrascima, da bi pri takvom vrludanju zašao na ozbiljan krimi-teritorij (vrlo ovlaš tematizirajući lanac krijumčarenja ljudima – u knjizi kineske djevojčice, u filmu afričkog dječaka) odnosno nakon jednog akcijskog dijela finalizirao u tonu (melo)drame.

  Potencijalno edukativno-osvještavajuć aktualan i relevantan, društveno angažirani motiv imigracije svakako je pohvalan per se kao zagovaratelj borbe protiv jednoumlja, netolerancije, apatije ili rasne te svake druge vrste nesnošljivosti (iznesen kroz unutrašnju transformaciju naslovnoga lika), ali njegov tretman na filmu tone u moru nekoherentnih drvenih replika, gubi se u amaterski neuvjerljivim, proizvoljnim karakternim prezentacijama (ponajboljima su se pokazali Luna Vrućinić Perić kao Marina i Adrian Šakić kao Šimun), topi se u mlitavom, nategnutom tempu i nedosljednoj dramaturgiji, nestaje pod teretom možda dobro osmišljenih ali nedovoljno dobro realiziranih događajnosti.

  Iz usta jednog od likova čujemo i rečenice da je „u Africi grozno“ te da krijumčari migrantima zapravo pomažu, dok je stvarnost zapravo drugačija: kvaliteta života u Africi izrazito je heterogena, varijabilna i diferencirana, ovisno o historijsko-geografskim parametrima, a opasna umrežena kriminalna aktivnost krijumčarenja migranata stalno pronalazi nove načine djelovanja te predstavljaju ozbiljan izazov, ugrožavajući ljudska prava poradi ostvarivanja financijske dobiti i(li) zlostavljanja i zloupotrebe migranata.

  Takvom podradnjom film evocira i Garroneov naslov Io, capitano (2023.) ali bazno djeluje kao mješavina više dječjih naslova: od Ljeta kad sam naučila letjeti Radivoja Andrića (2022.) ili Tajne starog tavana Vladimira Tadeja (1984.), preko Duha u močvari Branka Ištvančića (2006.) do E.T.-ja Stevena Spielberga (1982.) i kultne španjolske serije Plavo ljeto (Verano azul) Antonija Mercera (1981.).

  

  Najbolji dio sve u svemu, iako predvidiv i sterotipiziran, bilo je klapsko pjevanje, kao podižući momentum radnje, evocirajući kultni broj Oh Lord, Berta u naslovu The Piano Lesson Malcolma Washingtona (2024.).

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 2. veljače 2026.

Piše:

Katarina
Marić