Film nevjerojatno žive teksture i vibracije

Ljudi i mjesta (Visages, Villages), red. Agnès Varda, JR, Francuska, 2017.

• Ljudi i mjesta, dokumentarni film dvoje umjetnika: redateljice Agnès Varde, pripadnice francuskog Novog vala i JR-a – francuskog fotografa i muralista, nastao je u produkciji Vardine kćeri Rosalie Varda 2017. godine. Iste godine nominiran je za Oscara u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma a 2 godine poslije velika umjetnica, družica Jacquesa Demyja, prijateljica Jima Morrisona i Jean-Luca Godarda zauvijek je zaklopila oči u 92. godini života.

  Njezin najpoznatiji uradak Cleo od 9 do 17 utjelovio je život žene-modela, koja iščekuje presudu je li smrtno bolesna ili ne te je taj period radnog vremena uzet kao isječak u njezinu životu koji biva odlučujući.

  Varda kao jedina ženska predstavnica Novoga vala u francuskom i svjetskom filmu dala je svoj obol feminističkim ali nadasve umjetničkim i sveradoznalim opusom, kao i fotografskom aktivnošću kojom se bavila kroz cijeli život. JR, mladi umjetnik, prepoznao je već ostarjelu umjetnicu kao svoju muzu, sudruga i kompanjona te je s njom u kombiju, koji je ujedno i foto-studio, odlučio proputovati domovinu ali i ostaviti umjetnički trag.

  Tako su njih dvoje otišli kod Rosalie, zadnje stanarke rudarskog naselja na sjeveru Francuske,  u nizu kuća previđenih za rušenje, i na kuću joj postavili mural njezina lika dok se ona bori sa svojim uspomenama u mjestu gdje su rudari živjeli desetljećima.

  Otići će dvoje umjetnika i do lokalnog farmera koji je usamljen jer je sam na 800 ha zemlje koju obrađuje i to samostalno zbog modernizacije traktora, a na njegovoj štali oslikat će njegov lik uspravan i ponosan, čuvajući gard staroga gospodarstva obojenog novim modernim promjenama.

  Varda se dugo bavila fotografijom i nikada nije prestala. Njezin omiljeni subjekt ili model bio je stanoviti Guy koji će sam postati velikim fotografom a njezine fotografije njega nagog u ruševinama ali i na normandijskim plažama nagnat će par da postavi njegovu fotografiju ukošenu na bunkeru normandijske plaže i to za oseke, jer jedino je tako bilo moguće. Prva plima oprat će fotografiju ukošenog Guya, ali kako veli Varda: život ode samo tako i sve ide dalje, odnese ga vjetar ili more, bolest ili tuga, svi će otići baš kao ta fotografija na sumornoj plaži. Sve postaje uspomena.

  

  Agnes i JR su svaki u svojoj masci: ona s bob-frizurom na crveno-sijedoj kosi, on s naočalama i šeširom koje nikada ne skida; svaki ovome drugome enigma ali i blizak, kako pravi umjetnici i trebaju biti. Ona njega upita hoće li ikada vidjeti njegove oči iako ne vidi dobro i ne zna hoće li moći vidjeti, a on nju propituje o burnoj prošlosti umjetnice svjetskog glasa. Svaki jedan od drugoga uzima nepresušno ono što ga inspirira.
  Sjede u stolicama ili na klupama na svakoj lokaciji, okrenuti leđima kameri i raspredaju o životu, umjetnosti, prolaznosti i vremenu, kozama, mačkama kojih je Varda fan i Jacquesu Demyju, njezinu partneru i velikom redatelju koji je krio tajnu. Sjede i osupnuti svim tim novim licima i krajolicima znaju da rade istinski vrijednu stvar.

  Varda, ta stara luckasta dama velikih znatiželjnih očiju, u poznoj dobi još je uvijek propitljiva, lucidna i humoristična, prije svega zaigrana. JR, možda vezan uspomenama na baku i odrastanje uz nju (baka je još živa 100-godišnjakinja) iskreno je zainteresiran za Vardu ne samo kao umjetnicu nego i kao osobu, kako to treba bivati u životima. Varda upozna njegovu baku no ona joj ne otkriva brojne tajne između sebe i unuka.

  Potom ih put vodi do tvornice soli, gdje ujedine kolektiv skupnom fotografijom na zidu, gdje ribice koje su slikali u nekoj ribarnici zaplivaju na tvorničkom vodotornju plivajući u neki bolji svijet i potpuno u krug.

  Dalje idu u čuveni tvornički gradić Le Havre, gdje stanuju brodogradilišta i veliki brodovi kao i njihovi radnici, gdje Varda poželi upoznati žene radnice u postrojenju. Potom ih fotka pa na velikom muralu u jednom prozorčiću na mjestu srca postavi te iste žive radnice koje pričaju kako se osjećaju u umjetničkom projektu.

  

  Upoznat će oni i lokalnog umjetnika, skitnicu i klošara koji skuplja čepove, radnika pred penzijom koji se osjeća kao da će skočiti niz liticu prestravljen, ženu koja se zalaže za normalan život koza (neobrezivanje rogova radi veće produktivnosti i nekorištenje električne mužnje) koje uzgaja za mlijeko i sir te će na poljani osvanuti mural koze u njezinu i Vardinu (koja baš voli koze) čast, s rogovima naravno. Upoznat ćemo i Vardine znatiželjne oči na vagonima koji odlaze tko zna gdje, njezina stopala i krumpiraste prste na istim vagonima te lokalnu konobaricu na muralu koja postaje zvijezda malog mjesta.

  Ljudska lica koja se smješkaju ili su namrštena a koja su slikana u kombiju-studiju, oblijepila su zidove kuća, tvornica, brodogradilišta, bunkera, novogradnji, štala i nebrojenih nespomenutih mjesta sve ne bi li u cilju pokreta i izražaja lica, ali i neke jasne namjere – bilo jedinstva, simpatije i nostalgije ili neke ženske solidarnosti, ostvarili ovaj umjetnički pokret.

  Film nevjerojatno žive teksture i vibracije, obojen životinjskim mukama na koje upozorava, obojen očima starice koja će ih skoro zauvijek sklopiti i toga je nakon burnog i ostvarenog života svjesna, kao i jedne loše geste velikog redatelja Jean-Luca Godarda, tada već starca u dubokim godinama kojeg je JR silno želio upoznati. Varda im je namjestila susret, nesvjesna da će ih veliki Godard, iskreno rečeno – zeznuti. Varda je plakala sjećajući se mladosti i jednog prijateljstva a JR je ostao zatečen kao malo dijete. Ipak, film usprkos nesusretu s Godardom nosi dozu takve lepršave svježine i spontanosti (snima se bez plana i itinerara) te takvu smjelu živost stvaranja kakva se rijetko viđa. Posve nepretenciozno i tek ovlaš svjesno, JR i Varda stvorili su krasno remek-djelo feel good filma, od kojeg se osjetite živim ali i želite živim ostati što duže. Sigurno je ovo film za redovito puštanje bolesnicima od raznih fizičkih i psihičkih tegoba; svaka preporuka za gledanje!

  

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 22. siječnja 2026.

Piše:

Ivana
Perić