Posve svježe, inovativno i trpko-slatko

Naša djeca, red. Silvestar Kolbas, Hrvatska, 2024.

• 

  To da je hrvatska dokumentaristika puno potentnija od hrvatskog dugometražnoga igranog filma dokazuje i svježa nagrada na respektabilnoj Europskoj filmskoj nagradi 2026. (znanoj kao europski Oscari) redatelju Igoru Bezinoviću za njegov razvikani Fiume o morte!, film o talijanskoj okupaciji Rijeke 1919. godine. Doduše to je hibrid igranog i dokumentarnog filma u šaljivo karikaturalnoj maniri Bezinovića ali veliku nagradu dobio je kao dokumentarni film. Domaći kratki igrani filmovi također su uspješni diljem svijeta. Kokoška Une Gojak i Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića također su trijumfirali u svojoj kategoriji na EFA-i a Slijepčević je i ponosni vlasnik Zlatne palme te Césara i nominent za Oscara.

  Ovdje ću pisati o jednom posve svježem, inovativnom i trpko-slatkom dokumentarnom filmu redatelja, scenarista i snimatelja Silvestra Kolbasa, inače redovitog profesora na ADU a također i ratnoga hrvatskog snimatelja (snimio je hvaljen dokumentarac Ratni reporter 2011. o svojim iskustvima na hrvatskoj fronti 1991.).

  Zapažen je  Kolbas bio i kao redatelj duboko osobne potrage za djetetom u filmu Sve o Evi, o umjetnom procesu oplodnje svoje supruge Nataše, novinarke HRT-a, koji je završio rođenjem njihove jedine kćeri Eve. U dokumentarnom filmu kojemu ću posvetiti ovaj tekst, Naša djeca iz 2024., Kolbas secirati spone svoje obitelji kojoj su uz Natašu i Evu pridruženi i njegov sin iz prvog braka Jakov te usvojeni sin Ante, uz također i nekoliko pasa.

  Kolbas je film snimao praktički od Evina rođenja 2003. a snimke iz kućne radinosti povezao je lucidno, duhovito a ponekad i pomalo nespretno. No to ovome filmu ne oduzima šarm, nego ga čini nepretencioznim i osvježavajućim.

  Redateljeva bitna potka kroz film, sad kad već stari i idu mu godine, odnosi se na podvlačenje crte i faktu da su njegovi roditelji mrtvi i s njima ne može razgovarati, ali se pita što on ostavlja u naslijeđe svojoj djeci koja rastu kao iz vode. Odnosi s troje djece su kompleksni, nimalo jednostavni, posve traumatični na trenutke, no puni ljubavi, poštovanja i tihog odobravanja.

  

  Izgleda da se najbolje slaže sa kćeri jedinicom koja voli praznike, šušur Božića i pravljenje kolača. Ta topla simpatična djevojka kasnije će se baviti plesom te otići na studij u inozemstvo, što će ganuti njezinu majku do provale suza a otac – otac će sve snimiti.

  Sa suprugom Natašom on ima takav odnos da ona u konačnici odlučuje i u njihovim vožnjama automobilom bez pardona ga kritizira za sve njegove gluposti ili zaboravnosti, a on poput nekog tihog promatrača s kamerom, što i jest, ne sudjeluje u tim odlukama.

  S dvojicom sinova pak ima najkompleksniji odnos. S Jakovom iz prvog braka koji dolazi i odlazi, pojavljuje se i nestaje, nestalan poput zvijezde repatice, nezadovoljan i neostvaren, pokušava komunicirati, no momka prvo više zanimaju djevojke i glazba, lake droge i dj-iranje  a tek potom i obitelj. Zapravo u toj konfuziji novog očevog braka, nove sestre te novog usvojenog brata on se ne snalazi najbolje te se osjeća zakinutim, a stoga se tako i ponaša.

  Pak s Antom, ispočetka veselim dječakom kojeg su usvojili kad je imao 8 godina, ima najteži odnos. Dečko koji krene u frizersku školu i na početku je jako odan obitelji i šarmantan, redovito frizira svoga oca ali u osjetljivoj pubertetskoj dobi naglo se povuče iz obiteljskih odnosa, ne razgovara s majkom i sestrom te upada u razne nevolje. Kasnije će se razotkriti da je mladić izuzetno senzibilan te vezan za svoju obitelj time što si tetovira datume rođenja Silvestra i Nataše te želi istetovirati plavo oko jer svi u obitelji imaju plave oči osim njega i ne želi se osjećati isključenim u tom pronalasku vlastitog identiteta koji je izuzetno težak proces za usvojenu djecu.

  Silvestar ima problema sa snimanjem obiteljske svakodnevice i raznih događaja jer Jakov se ne pojavljuje, Ante se ne da snimati a Eva je za ali je sve odsutnija odrastavši u plešuću vilu. Ona najbolje razumije roditelje jer jedina nije bila zabezeknuta novim brakom oca ili novom obitelji kojoj se morala prilagoditi, iako i sama nije lako došla na svijet. Ona, čini se, ima najprisebniji i najopušteniji karakter ali kompleksnost roditeljskog doma poželjet će brzo zamijeniti svojim otiskom u svijet.

  

  Scene ludiranja kroz odrastanje i velika privrženost braće u dječjoj dobi tako će zamijeniti scene odsutne djece: bilo fizički – Jakov, bilo psihički i fizički – Ante, ali i tugom majke Nataše i sestre Eve koja nema za koga raditi kolače niti kititi bor za Božić.

  I budimo realni, rastuži nas sav taj nesklad jedne strane kroz sat i pol vremena tijeka radnje nama potpuno sada bliske obitelji, duhovite, senzibilne i umjetnički nastrojene, u kojoj svatko na svoj način iskazuje naklonost ali i bunt. Sve sretne obitelji sretne su jednoliko a nesretne svaka na svoj način; ovo bazično nije duboko nesretna obitelj nego obitelj kao svačija. Kao naša i vaša i njihova je puna uspona i padova, kakav život jest, bez uljepšavanja ali i bez lažnog kaosa.

  Kolbas se na kraju pita kako će njegova djeca pamtiti njega, što im ostavlja u amanet a što u hejt, kako će oni protumačiti njegov film kaosa i buke ali i tihe nesloge kada izađe u kinima. Kako će oni moći shvatiti da je film izraz ljubavi, na njegov osobit način?

  I ovo doista nije brutalan niti devastirajući nego ozdravljujući film prepun nade ali opet niti farsično sretan i preuzetan kakav je mogao ispasti da redatelj nije toliko iskren, spontan i svjestan situacije.

  Ako shvatimo obitelj kao poligon gdje se dešava istina i samo duboka istina kakvu ćemo rijetko naći na drugim životnim poligonima gdje ćemo glumiti, vršiti rutine ili samo odigravati što se od nas očekuje, onda smo na dobrome tragu. Samo u obitelji će letjeti sjekire, ali se i kušati med s lakoćom, jer je takav kaos emocija svojstven samo istinski bliskima.

  

  Teško je napraviti iskreno i sasvim ne-lažno dubiozno djelo o familijarnim odnosima. Znaju to tek rijetki raditi s dozom opreza, ali i posve spontano. Jer spona toga dvoga stvara remek-djela. Naša djeca su malo remek-djelo hrvatske dokumentaristike jer mogu nasmijati, mogu rasplakati, mogu dirnuti. To u konačnici očekujemo od sedme umjetnosti: nepatvorenu emociju!

  Film je osvajač Zlatne arene za režiju i za montažu (Denis Golenja) na Pulskom filmskom festivalu 2025. a također je pobjednik Liburnia Film Festivala. Drago mi je da ovakav iskreni bazičan film o ljudskim odnosima odnosi nagrade, jer dosta je politički obojene aktualne angažirane dokumentaristike koja obično pobjeđuje.

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 20. siječnja 2026.

Piše:

Ivana
Perić