Sorrentinov povratak tihoj filmskoj poeziji
Milost (La grazia), red. Paolo Sorrentino, Italija, 2025.
-
Paolo Sorrentino ponovno je u elementu i formi. Nakon dva neuspjela filma: jako lošeg i gotovo amaterskog Parthenope te glasnog trash filma Loro o Berlusconiju, snimio je Milost (La grazia), umjereniji i svakako dojmom jači i sofisticiraniji film, daleko uspjeliji od prethodna spomenuta dva. Ipak, domet svoje Velike ljepote ni ovaj put nije dosegnuo.
La grazia priča o fiktivnom talijanskom predsjedniku Republike Italije koji će uskoro u mirovinu, izvan predsjedničke palače, u svoj stan u Rimu. Prije mirovine valja mu potpisati ili ne zakon o eutanaziji (što ga stavlja u nezavidan položaj jer je uvjereni katolik i prijatelj s crnačkim papom koji ga upozorava da to nikako ne može učiniti) a koji potiče njegova desna ruka, inače kćerka mu i također pravnica.
De Santis je ozbiljan i odmjeren čovjek, jurista koji je poznat pod nadimkom Armirani beton, a koji se teško odlučuje na akciju i koji je pomalo kukavica. Obožavao je svoju pokojnu ženu Auroru koja ga je pak prevarila prije 40-ak godina i on joj to nikada nije oprostio. Aurora je i dalje njegova opsesija, drugu ženu ne traži niti ne želi iako je od njezine smrti prošlo 8 godina. Ta prevara iz prošlosti njegov je drive modus i svakako prije nego što umre želi razriješiti tko je tajni Aurorin ljubavnik iz prošlosti. Sumnja na svog najboljeg prijatelja Uga, inače ministra pravosuđa upetljanog u slučaj djevojke Isse Rocce koja je osuđena za ubojstvo svog supruga, nasilnika i mučitelja. Počiniteljica čeka pomilovanje kao i lokalni nastavnik povijesti koji je bio cijenjen od svoje okoline a ubio je suprugu koja je bolovala od Alzheimera i imala nasilne ispade. Oboje počinitelja imali su ljubavnike te jesu li se doista pokajali i je li zločin bio takav kakvim je ocijenjen? Na našemu De Santisu bit će da se suoči s tri slučaja, zakonom o eutanaziji te dvama pomilovanjima ili odbitkom istih. Usput, on će primiti bugarskog predsjednika koji će se na komornom poetskom vjetru saplesti o crveni tepih, dobiti poziv na randevu s litvanskom premijerkom na odlasku te posjetiti otvorenje suvremenog plesa u La Scali te se stalno prepirati sa svojom dugogodišnjom prijateljicom – umjetničkom kritičarkom i osobom oštra jezika Coco. Coco pak također krije mnoge tajne a jedina zna tko je bio Aurorin ljubavnik.
U naletima melankolične nostalgije De Santis će se sjećati dana kada je prvi put u djetinjstvu vidio svoju pokojnu ženu koja je hodala takvom energičnom lakoćom kao da ne dotiče tlo pod nogama. Otada on, koji posjeduje milost da presudi, da oprosti i da pomogne (vezano za njegovu predsjedničku ali i jurističku funkciju) težit će istoj lakoći u kojoj će naći konačni smiraj. On svoju djecu niti poznaje niti možda želi poznavati – kćer je zatomljena karijeristica neiživljena u ljubavi a sin je odbjegli pop-skladatelj koji živi u Montrealu.
On može osjećati, ali kao da je te osjećaje rezervirao isključivo za pravo i svoju pokojnicu – s djecom on nema izričit odnos. Suočenje s prolaznošću vremena, života i funkcije natjerat će ga da se zapita što doista želi činiti do kraja života, koliko god ga malo ili puno ostalo. Kad moli, zaspe – možda poradi dosade, izgubljene vjere ili poradi umora, starosti i zamora materijala. Taj istinski pravednik preispituje svoju vjeru (katoličku), svoj život (pravnik i ljubavnik jedne žene) i svoje nazore. U isto vrijeme agoniju prolazi i njegov predsjednički konj Elvis koji sporo umire, ali De Santis mu ne pristaje skratiti muke pa ovaj umire uslijed teških bolova. Taj empirijski potvrđen slučaj natjerat će ga da preispita katoličku posvećenost životu i da definira ubojstvo iz milosti i neubojstvo iz grijeha.
Sorrentino potpisuje i scenarij i u ovome filmu te opet donosi videospotovske ali nenametljivo estetski uspjele i prepoznatljive kadrove dugačkih otpuha cigareta i stvarno se ponavlja dojam kako on uživa raditi filmsku poeziju iz gotovo rutinskih a svakodnevnih životnih trenutaka koje čini ili komično grotesknima (sapletaj predsjednika Bugarske nalik je crtanom filmu) ili pak neizmjerno gotovo tarkovijanski poetskima (otpusi cigareta na vrhu predsjedničke palače gdje krišom puši; naime ima samo jedno plućno krilo i kćer mu je tu ovisnost zabranila, ali i u sekvencama prisjećanja na mladu Auroru De Santis koja hoda u izmaglici dugačkim putem).
Uz to, najpoetskije su scene u kojima predsjednik koji traži lakoću postojanja pred konačni smiraj, ona u kojoj uspostavlja video-vezu s talijanskim astronautom koji pluta u orbiti preko godinu dana i koji ne znajući da ga predsjednik vidi plače a njegove suze se kotrljaju ekranom poput esencije života, te kada sam otpluta u jednoj iskreno slobodnoj sceni bestežinskog De Santisa koji je nakon potpisa zakona i pomilovanja jednog zatvorenika našao svoj mir.
Također kraj u kojem on razrješava ili ne svoje probleme, svoju krizu vjere i prijateljstva s Ugom i Coco te u kojoj postaje svjestan odgovora na pitanja tko su vlasnici naših dana, na to naime metafizičko refleksivno pitanje o Bogu, čovjeku, vjeri i svakodnevnoj predanosti koje se provlači kroz cijeli film.
Podržana izvrsnom elektronskom glazbom koja je svojstvena Sorrentinovim uracima te nadmoćnom, gotovo akademski utemeljenom glumom njegova glumca muze Tonija Servilla (dobitnik nagrade Volpi Cup za najbolju mušku ulogu na Veneciji 2025. te nominent za Europsku filmsku nagradu) ovaj film otvara brojna humana pitanja kroz njegov prepoznatljiv, ali sofisticiraniji stil. I iako je on redatelj sklon trash ispadima, ovdje niti u jednom trenu ne prelazi granice ukusa. Priča o osamljenosti u poznoj dobi, o suočavanju sa smrtnosti jednog čovjeka koji može i primiti i dati milost (metaforički i doslovno) priča je o gotovo svakome od nas jer put do smrti je jedan i gotovo proročanski isti. Iako ne njegov najbolji film, La grazia je skladna i dostojanstvena priča o samom redatelju koji isto stari i promatra prolaznost života.
© Ivana Perić, FILMOVI.hr, 13. siječnja 2026.
