Površna dekonstrukcija familijarnih odnosa
Marielle zna sve (Was Marielle weiß), red. Frédéric Hambalek, Njemačka, 2025.
-
Marielle zna sve njemački je film redatelja Frederica Hambaleka, premijerno prikazan na ovogodišnjem Berlinaleu. Da je to film dostojan jednog A festivala, ne bih se baš složila. Osim ideje i dobrih glavnih uloga te pokoje uspjele scene, film ne nudi mnogo. Većinu tih sat i dvadesetak minuta gledatelj se zapravo prilično dosađuje iako je tema i prvotna zamisao urnebesna. Naime zamislite da jedan dan doznate da vaše teen dijete sve vidi i sve čuje, svaku vašu rečenicu, da je razvilo telepatske sposobnosti. Bilo je filmova s telekinezom koji su to radili smislenije, odvažnije, luđe a sama tema nudi bezbroj raznih varijanti. Sjetimo se telekinetičkih sposobnosti jedne Carrie Briana de Palme, pa jednog Bore Todorovića u filmu Dom za vješanje i vilice koja leti zrakom, ili novijeg filma Thelma skandinavske produkcije.
Naime, oduvijek su filmski interesantni naravno bili likovi koji nisu uobičajeni i koji odskaču od norme a poglavito oni s posebni moćima. Ljudi koji predviđaju sudbe, čitaju misli, pokreću stvari i slično, ima li boljih protagonista od istih? U ovom ukočenom njemačkom filmu sve je sterilno, polagano i pomalo humoristično tragično. Ima scena koje razgaljuju ali opet ne dovoljno, ima scena koje nasmiju ali opet ne dovoljno, kao da se sve radi s pola srca ili pola duše. Podigranost filma nije uvijek njegova dobra strana pa nalazim skoro jedinim rijetkim pravim potezom u filmu kada majka (igra je sjajna Julia Jentsch) odluči spavati s kolegom s kojim već dugo flertuje iako zna da će kćer koja sve vidi doznati. Ona je u filmu prava kučka, dvosmislena i igračica, no ona je kao što se dolikuje na kraju filma dobrica, kaje se za sve, za uvrede svojoj majci, za seks s kolegom, za flertanje, za izjave da joj je život zamor i dosada, za pljusku kćeri, jednom riječju, ona razotkriva dobru sebe. Pak muška strana obitelji nejaki je ilustrator koji obožava svoju ženu i kćer iako je na početku htio da njegova žena dijete pobaci. To majka ultimativno baca kao rukavicu na stol djevojci da dokaže da ni otac nije savršen. On je pravi prototip mekušca koji ne odvraća na provokacije kolege, ne reagira na ženinu mlakost prema njemu ali kad djevojka počne upravljati njihovim životima, kao da se sve mijenja. Tipično i predvidljivo. On će baciti rukavicu kolegi koji ga zlostavlja i udariti ga termosicom po glavi, supruzi će nakon prevare reći da mu se gadi i da je odvratna a kćeri će priznati da je htio da se ona pobaci.
Druga uspjela scena filma je kad roditelji – snažna i lažljiva majka te nježni i odani otac, raspravljaju tko treba kćerki dati pljusku koja bi trebala djevojčicu dovesti na tvorničke postavke da više ne čuje i ne vidi apsolutno sve. Otac ne može, njegov je karakter preslab, on nije vođa. Mater je pljusne jednom, nejako. Kad joj djevojka naloži da je pljusne jače, mater to svojski odradi. Uzbudljiva scena broj dva u filmu uspijeva i nakon nje djevojka roditeljima govori da više ne čuje i ne vidi stvari. Ipak, treba li joj vjerovati? Otac joj vjeruje sve u maniri svog karaktera, mater ne, opet u maniri svog karaktera. Završna scena kao uzbudljiva scena broj tri u filmu otkriva sve, a da ne bih spojlala reći ću samo da se u njoj izgovaraju riječi: volim te, ili budući da je film njemački: Ich liebe dich.
Površna dekonstrukcija familijarnih odnosa, tromo mijenjanje spolnih očekivanih uloga (majka je jača od oca) te poneki zalutali sporedni glumački lik kao da je pao s nebesa direktno na set filma a bez da ga se upozorilo (primjerice djevojčina prijateljica koja je izvrsno ne-odigrala svoju ulogu) čine film ipak prilično podbačenim.
Ova premisa je nudila brojne dobre nade. Film je mogao ispasti ili dirljivo humorističan i topao ili bjesomučno sarkastičan, jezovit i mučan. Nije ispao niti jedno, doli možda hibridić pokušaja i jednoga i drugoga. Glazba nije zlokobna i prijeteća pa ništa od trilera, poze su sterilne i bez previše gega pa komedija to nije mogla ispasti i da je htjela biti. I nije razlog u tome što Nijemci tipski ne znaju snimiti toplu i dirljivu komediju. Doduše snime je rijetko, no kad ubodu, uboli su srce sinjske alke. Sjetimo se jednog divno mučnog ali toplog filma, baš obiteljske komedije Toni Erdmann sa sjajnom sada već zvijezdom Sandrom Hüller gdje se težina njezina postojanja i njezina odnosa s ocem pokazuje majstorski kroz gegove i razna razotkrivanja. Sjetimo se i sjajnoga njemačkog filma Wima Wendersa Nebo nad Berlinom, gdje se anđeli – dakle bića onostranog te s posebnim moćima, počinju osjećati i bivati ljudima nakon što otkriju jednostavne ljudske užitke poput kave i cigareta naprimjer.
Rade eto Nijemci itekako dobro, no u ovom određenom filmu osim dobrih uloga i tri zapažajna momenta to uradili i nisu. Šteta zbog potencijala, šteta zbog Lanthimosa (jedan gledatelj spominje da je mislio da gleda Lanthimosov novi film i da se pitao šta se dovraga desilo s njim) koji bi na svoj uvrnut način tu napravio čuda da je samo malo u elementu (sjetimo se posebnog bića u sjajnoj roli Barryja Keoghana u filmu Ubojstvo svetog jelena), šteta, ali ovo stvarno nije film vrijedan A festivala gdje trebaju doći najuspjeliji, najdarovitiji i najizražajniji. Hibridi filmskih vrsta uspijevaju rijetko, a ovaj film u tome nije iznimka.
© Ivana Perić, FILMOVI.hr, 7. siječnja 2026.
