Dramaturška slojevitost u spoju vremena

6. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Fergismajniht (Ne zaboravi me), 1995., prema igrokazu Blue Christmas, Nina Škrabe, 1990.

• 

  Fergismajniht (Ne zaboravi me) Jakova Sedlara oživotvorena je Škrabina priča na tragu amarkordskih atmosfera i zapleta – jedan je od najistaknutijih hrvatskih filmova nostalgije, uz Ne dao Bog većeg zla Snježane Tribuson i Kraljicu noći Branka Schmidta. Ono čime Sedlarov film osvaja na prvu, ugoda je povezana s glazbenom matricom (autora Arsena Dedića i u izvedbi Gabi Novak) i vrlo živopisnom scenografijom iz koje izranja Zagreb krajem 80-ih godina prošloga stoljeća. Riječ je o filmu slojevite dramaturške razrađenosti i vješto uklopljene kronologije prošlog vremena sa sadašnjošću. Upravo se iz te simultanosti razvijaju dvije filmske priče: jedna u retrospektivnu slijedu, iz koje izranja adolescentska zaigranost glavnih protagonista iz ranoga socijalističkog vremena, i onu koja iza sebe pamti pad Berlinskog zida i postupno odumiranje komunističkog poretka na prostorima bivše Jugoslavije.

  Iako u Sedlarovu filmu ne nedostaje otvorene kritike i tendenciozna izrugivanja titoizmu, oni se povlače u drugi plan pred duhovnom tematikom oprosta, oživljavanja generacijskih sukoba i općenito duha vremena. Iako je retrospektivni dio filma režiran podosta lepršavije, s naglašenim kolektivnim scenama iz kojih isplivava galerija živopisnih likova i karakteristični genius loci (drugarica profesor, profesor Obrane i zaštite, Dokovi i Pipovi roditelji, razredne kolege, tamburaši itd.), temeljni dio filmske priče, transponiran u sadašnji trenutak s odmakom od 30 godina, najvrjedniji je dio filma: izvorište dramskog sukoba s iznenađujućim razvojem.

  

  Nositelji ovoga konverzacijskog duela predstavnici su generacije stasale u jugoslavenskome vremenu: dvojica bliskih razrednih kolega, posve različitih obiteljskih provenijencija, bitno drugačijega odgoja, a s vremenskim odmakom i potpuno oprečnih karaktera. Iako Mario Dukarić mjestimice neuvjerljivo i prenaglašeno iznosi karakter mladoga Doka, u kolektivnim je scenama lijepo podcrtana njegova pjesnička osobnost i sklonost erudiciji. Anica Tomić kao Zvjezdana i Marko Blažević kao mladi Pipo kudikamo su autentičniji u ulogama adolescenata ponesenih kulturnim mainstreamom vremena (filmovi Johna Forda, Sinatra...), koje između ostaloga pamti i blokovsku podijeljenost svijeta, komunističke kaznionice za neistomišljenike, ali i disidentske sudbine umjetnika i političara koje tadašnja Europa više neće moći skrivati.

  Križni put hrvatskoga naroda Sedlar je istinito i nenametljivo uklopio u Vlatkovo (Dokovo) svjedočanstvo o svojoj obitelji, tradiciji rodnoga bunjevačkog kraja i potresnim sudbinama bliskih članova obitelji tijekom Drugoga svjetskoga rata. Kolorit oživljene zagrebačke svakodnevice krajem 50-ih godina prošloga stoljeća sugestivno iznose glumci angažirani u epizodnim ulogama, poput Mije Oremović, Borisa Buzančića, Đure Utješanovića, Branke Cvitković, Jadranke Matković i Tonka Lonze. U estetskom su smislu vidljivi tragovi Sedlarova uzora Kreše Golika i njegove glazbene komedije Tko pjeva zlo ne misli, ponajviše u scenama obiteljskoga blagdanskog druženja i u crticama o mladenačkoj dokolici. Niz se nastavlja autentičnom glazbenom podlogom, dojmljivim kostimografskim te scenografskim rješenjima (Željko Senečić scenograf je u oba filma) pa i nekom šlagersko-romantičarskom notom, koja će filmskim jezikom postupno izblijedjeti krajem jednoga vremena i početkom jedne sasvim nove ere.

  

  U tim se novim prilikama, u gradskoj vrevi, susreću dvojica zrelih muškaraca, ugodno iznenađenih slučajnošću trenutka na sam Badnjak. Pipova garsonijera postaje filmskim prostorom iskrena razgovora, obilježena njegovom logorejom i emocionalnom ponesenošću, a s druge strane i smirenom Dokovom suzdržanošću. Za likove u zreloj životnoj dobi Sedlarov je izbor glumaca u svim filmovima nepogrešiv: besprijekorno su se tako snašli i Boris Miholjević u ulozi Pipa i Boris Pavlenić u ulozi Doka, obojica vrlo uvjerljivi i osebujni u oslikavanju dvaju potpuno različitih karaktera. Slojeviti dijalog između dvojice starih prijatelja, protkan visprenom i neposrednom komunikacijom, funkcionalan je okvir za otvaranje adolescentske priče. Blagim filmskim pretapanjem sadašnjeg trenutka s reminiscencijama dvojice protagonista, zaokruženo se povezuju dva životna razdoblja u jednu cjelinu. U srazu Pipove dekadencije i Dokove salezijanske mudrosti nema izoštrenosti koja bi prizivala tipična negativca s jedne strane, a s druge utjelovljenje čiste kreposti.

  

  Sedlar ih je domišljatom režijom smjestio u okvire koje najbolje opisuje Terencijeva misao: Homo sum, humani nihil a me alienum puto. Upečatljivim pojavljivanjem Almire Osmanović u ulozi odrasle Zvjezdane ili, primjerice, Ene Begović u ulozi Pipove odrješite ljubavnice dalmatinskih korijena, i ženski je svijet predstavljen u svojoj kompleksnosti i varljivosti. Pipov lik, međutim, obojen je dijelom i groteskno, simbolički tendenciozno, kao zrcalo egzistencije bez Boga, uronjene u čisti hedonizam koji umrtvljuje savjest. Nježni pak evanđelist Dok ogledalo je premoćne duhovnosti koja mijenja svijet nabolje. Život koji ide svome vrhuncu samo dobrim djelima, jedan je od temeljnih motiva Sedlarova filma kojemu pristaje i atribucija filma o odrastanju, no uz naglašene socijalne značajke, duhovna je komponenta ona koja natkriljuje esenciju priče o izgubljenom, ali iznova pronađenom povjerenju. Dakako, i Sedlar se poveo za iskusnim sineastima koji znaju da je karakter romantične komedije, u Fergismajnihtu „pojačan“ živopisnim zagrebačkim idiomom i obiljem žargonizama, najsvrhovitiji put za otkrivanje najdubljih istina – kako onih osobnih, tako i onih narodnih.

  

  Pročitajte prethodni nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 29. prosinca 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica