Ponavljanje povijesti u filmskom upozorenju za nove generacije

Lissy, red. Konrad Wolf, Istočna Njemačka, 1957.

• Film Lissy istočnonjemačkog redatelja Konrada Wolfa smatra se uspjelim radom, no ne koliko njegovi filmovi Zvijezde i Imao sam 19 godina, koji su ipak vrhunac njegova opusa.

  Lissy je film snimljen 1957. godine, 12 godina nakon pada Trećeg Reicha i jedne nevjerojatno zločinačke tvorevine, 9 godina od podjele Njemačke na Istočnu (SSSR je upravljao tim dijelom) i Zapadnu Njemačku. Ta nevjerojatna povijest jedne fizički i moralno uništene zemlje (više od 80% gradova većih od 100.000 stanovnika bilo je potpuno sravnjeno) koja je 1961. simbolički  i alogički podijeljena i zidom – onim Berlinskim, kasnije je donijela i jedno gospodarsko čudo (oporavak zemlje) te jaku kinematografiju – bilo s jedne, bilo s druge strane.

  Konrad Wolf bio je veliko ime istočnonjemačkog filma, i iako u njegovim filmovima ima propagande – one prosovjetske i komunističke, definitivno to nije ukupan i doslovan domašaj njegove umjetnosti. Prije svega tog su autora zanimale filozofija života, smrti, rođenja, moralne odgovornosti i ispravnosti, ćudoređa i bestijalnosti.

  To je ponajbolje vidljivo u ovome filmu koji priča priču tečno i bistro, pomalo očekivano i predvidljivo ali zorno odvažno i povremeno suptilno. Najveću dozu uvjerljivosti čine glavni glumci u kvartetu Sonja Sutter, Horst Drinda, Hans Peter Minetti, Kurt Oligmuller.

  Priča je to o zgodnoj Lissy koja potječe iz radničke obitelji a smještena je u 1932. godinu, netom prije dolaska Hitlera na vlast. Godine su to velike neimaštine, nezaposlenosti i nezadovoljštine svekolikoga njemačkog puka, godine koje su preduvjetovale dolazak zla. Zla koje je obećavalo posao, zaradu i bolji život. No pod koju cijenu?

  

  Lissy radi u trgovini cigareta a kad je šef pokuša zlostavljati, ona odbije nasrtaje te dobiva otkaz. U vezi je s perspektivnim Alfredom i njih dvoje postat će roditelji. Nakon svadbe i rođenja sina sve krene po zlu kada Alfred ostane bez posla, a za sve on okrivi židovskog šefa i tako počne gajiti antisemitske osjećaje. Lissin brat Paul pak preživljava krađama i sumnjivim rabotama a uvjereni je komunistički simpatizer. Posla za Alfreda nema te u jednoj pijanoj noći on susretne bivšega školskog kolegu, zlosutnog Kaczmierczika, gorljivoga nacističkog propagatora. Priča je jasna i njezin smjer: Alfred će ući u nacističku stranku i blagostanje za njega i Lissy bit će na prvu loptu očiglednije, ali opet – po koju cijenu?

  Nakon dolaska nacista na vlast 1933. sele u novi stan, kupuju nova ogledala i klavir, sve se čini idiličnim. No ubojstvo Paula od strane vlastite nacističke stranke (i on je pod očajanjem  prešao u naciste) zbog njegova otvorenog neslaganja s politikom i prikazivanje tog čina kao čina komunističke odmazde, natjerat će Lissy da preispita vrijednosti, život i čovjeka s kojim gradi budućnost. Uz to, tu su njeni prijatelji Max i Toni Franke, komunisti židovskog porijekla koji stradaju dolaskom nacista. Sve će to izazvati koloplet krivnje, očaja i povesti Lissy na posve usamljen ali i da li baš toliko usamljen put? Kraj je očigledan, no i optimističan, jer prikazuje očiglednu moralnost i ispravnost odluke.

  Napomenimo da je Sonja Sutter kao Lissy ostvarila jednu od svojih najboljih uloga a da je bila jedna od rijetkih njemačkih glumica koja je radila na obje strane – znači, možemo je nazvati svenjemačkom glumicom u tom suludom periodu podijeljenosti i idiotske svjetonazorsko- političke razdvojenosti jednog naroda.

  

  Uloge su uvjerljive i gotovo neorealistički obojene iako je bilo prigovora da jedino njezin, Lissin lik, zapravo ima određenu karakternu dubinu. Ne bih se složila: uloge njezina supruga i brata vrlo su dobro odigrane i uvjerljive, dok je zlikovac Kaczmierczik kao onaj pandan Kurtu iz Zvijezda, neotesani, pokvareni i ljigavi nacist, pomalo propagandni lik, bez imalo morala, no opet uvjerljiv i žestoko sugestivan. I on ima svoju priču, svoju nesretnu ljubav i neimaštinu koja ga je natjerala da iznađe put ljigavosti i bestijalnosti. To ga svakako ne opravdava, ali mu daje bazu za gradnju karaktera.

  Ova priča – kako god jednostavna i pomalo jednoobrazna, u kojoj su simpatizeri nacista vukodlaci a simpatizeri komunista vile (znamo da život nije tako jednostavan) ima dozu propagandnosti, kao što rekoh, no Wolf to nivelira i sjajno nijansira dobrom fotografijom (crnobijelom), izuzetno vibrantnim prikazima tadašnjeg Berlina (uzbibanog i živog usprkos neimaštini i siromaštvu koje je tada vladalo) i, rekoh, izuzetnim ulogama. Ono što smeta možda jest predvidljivost i osnovani ali unaprijed znani put glavne junakinje, kao junakinje moralno ispravnog (u filmu komunističkog) opredjeljenja, no to nije toliki turn off da bi film bio podbačaj. Možda mu fali malo više filozofičnosti koja je prevladavala u filmu Zvijezde, gdje su junaci više sivi no crnobijeli (kako je i u životu) ili malo više realističnosti kakva je prevladavala u filmu Imao sam 19 godina.

  Ta građanska drama o dobru i zlu, o dobru koje uvijek pobijedi, nije nimalo bajka, no ima sirove odlike jedne. Junaci su ili svirepi nacisti (vukovi ili vukodlaci, kako kome drago) ili komunisti ispravnih uvjerenja (tu izjednačeni s radničkom klasom, no dosta je radničke klase ipak bilo za naciste jer su im prilazili zbog neimaštine i jalovih obećanja) pa crnobijeli prikaz te Wolfove filmske faze čini osnovu prigovorima uspjelosti djela.

  

  Tama jednog perioda nije uopće tako strana i drugačija nego danas u ovim nemirnim i sumornim periodima jedne duge Zemljine opstojnice. Predvidljivost apokalipse danas ista je kao predvidljivost apokalipse tada. Ako ćemo jedan veliki rat zvati apokalipsom. Izmučena zemlja će nam biti zahvalna ako nešto takvo spriječimo danas, ako se već tada nije moglo. A ovakva djela valja uvijek gledati i bivati upozoren da se povijest, nažalost, ponavlja.

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 29. prosinca 2025.

Piše:

Ivana
Perić