Obiteljski film prožet kulturno-političkim naslijeđem i sjenama prošlosti
30. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Kanjon opasnih igara, red. Vladimir Tadej, 1998., prema istoimenom romanu Hrvoja Hitreca, 1994., 2/2
-
Kanjon opasnih igara je film koji ima elemente humora, koji ima drame, pustolovan je i moglo bi se za njega reći da je obiteljski film. Na momente se može pomisliti kako je ovo dječji film, ali nije. Njegova snaga definitivno leži u inicijalnom konceptu i vješto napisanom scenariju. Međutim, djelo nije lišeno problema. Film je snimljen 1998. Moguće je u tom kontekstu shvatiti zašto su zatvorenici četnici (jer sjećanje na rat je još svježe) pa ih se u filmu izjednačava s teroristima, a kasnije opravdava dizanje vojske na noge. No, za film se ne bi dogodilo ništa loše da su to bili jednostavno zločinci, fabula bi i dalje mogla slijediti svoj tijek. Razumijem da su morali kreirati likove strašnih i nemilosrdnih robijaša, ali čini mi se pojednostavljeno i nerazumljivo učiniti ih opasnima puštajući ih da govore ekavicom. Za vrijeme u kojem je film sniman, možda to može biti razumljiv ali ne i opravdan izbor, te zbog toga ovaj film u sebi nosi klicu zastare i mjesta koje je problematično, što za jedno filmsko ostvarenje nije baš idealno. Nije to glavna misao niti preokupacija njegovih stvaratelja, ali je stvarno problematična, jer posjeduje negativnu vrstu tipizacije opterećenu povijesnim nasljeđem. Ako bi se Kanjon opasnih igara trebao doživjeti kao obiteljski film koji spaja generacije, tada se na njegovom primjeru može potegnuti pitanje političke korektnosti i zastarjelog viđenja stvari, jer su čak i ženski likovi prikazani krajnje pasivno, bezlično i plošno.
Glavne preokupacije filma su na zabavan i razigran način kroz pustolovinu predstaviti da ne valja brkati svijet mašte i stvarnosti. Iako je svijet mašte prekrasan i nerijetko priziva slobodu, u stvarnosti je sloboda povezana s odgovornošću, a život se često odvija kroz slučajan i namjeran mehanizam uzroka i posljedica. Definitivno Kanjon opasnih igara usprkos obilju šarmantnih nota, posjeduje u sebi edukativnu i ozbiljnu lekciju. Humor u filmu realiziran je promišljeno i rafinirano se proteže kroz slojeve. Ponekad dolazi od situacije a ponekad od likova, ali zadržava razinu suptilnosti ili komentara u funkciji opaske. Ako se govori stereotipnim jezikom, duša ovog filma nesumnjivo bi bio legendarni Boris Dvornik koji je fantastično utjelovio lik barba Frane. On kao svjetionik osvjetljava put svojom neposrednošću, opuštenošću, srčanošću i prirodnošću drugim glumcima kako se ponašati iza kamere. Kadgod se pojavi na platnu, sto postotno je involviran u svoju interpretaciju uloge. Njegov lik u filmu predstavlja faktor malog čovjeka kojeg ne bi trebalo podcijeniti. Malog čovjeka pokraj kojega samo tako možete proći, ali ako zastanete, kao što je to učinio najmlađi dječak koji je i sam pomalo starmal, od njega možete naučiti puno mudrosti i shvatiti što znači biti veliki čovjek. Barba Frane riskira mnogo kad sam odluči na svoju ruku poći spasiti dječake, ali svejedno to čini. Izvrsna mi je scena kada su u barci barba Frane, pas i dječak, pa mu ovaj priča lokalnu legendu i ujedno mu pokazuje da ne smije vjerovati u svašta. Međutim, način na koji je Boris Dvornik odigrao tu scenu specijalan je. I kao glumac moraš raditi mnogo na sebi, ali s tako zaraznim smijehom kakvog je Dvornik imao, možeš se samo roditi. Voljela bih da sam mogla biti u barki i doživjeti da mi netko tako priča priče. Njegovo prisustvo je nedvojbeno podiglo kvalitetu filma.
-wonder-2x-faceai%20v2.jpeg)
Lokacije snimanja su stvarno nepogrešivo izabrane i kamerom nam je približena ljepota naše zemlje. Svojevrsni je to omaž utjecajima kojima smo podložni svi koji smo se igrali Indijanaca i kauboja; odavanje počasti Karlu Mayu koji je prilikom odrastanja bio jedan od nezaobilaznih faktora u životu dječaka, ali i nekih djevojčica, ali i povijesti filmskog snimanja kod nas. Danas su u modi više vještice i čarobnjaci, protiv kojih osobno nemam ništa, ali ovaj film me s nostalgijom podsjetio na vrijeme kada sam s prijateljima od šiba izrađivala lukove i strijele. Također pred djecom zagledane samo u ekrane mobitela i s palčevima kronično vezanima uz gumbe videoigara, pomišljam kako ne bi bilo loše upućivati ih na trajne vrijednosti iz svijeta imaginacije, te kako bi vrlo rado doživjela da mi nećaci učine tu i tamo koju benignu nepodopštinu inspiriranu književnosti ili filmom, naravno bez otmice i slično. Neću generalizirati, ali današnja djeca su na drugačiji način djeca, definitivno dolaze drugačije generacije, što nije nužno po sebi nešto loše, ali ponekad im jednostavno nedostaje mašte jer imaju sve servirano uz sve moguće proizvedene gadgete. Stoga, možda ovaj film ima potenciju usmjeravanja imaginacije i raspravu što sve imaginacija može biti, a uz odraslo vodstvo može ponovno oživjeti neke stare igre kauboja i Indijanaca.
Na ovim prostorima česta tema u kinematografiji jesu djeca koja preuzimaju stvari u svoje ruke i djeca koja se ponašaju zrelije nego što bi to trebala. To je izuzetno potentna polazišna točka za književnost i film, ali u realnom životu, djeca itekako trebaju zaštitu i brižnost odraslih, čak i kada su nešto veća. U Kanjonu opasnih igara pozitivno se valuira komunikacija i relacija s odraslima. Odrasli nisu predstavljeni kao neprijatelji malenima u filmu, niti bez mane: imaju svoje mušice, ali su tu za njih, počevši od barbe Frana. Također je zanimljiva relacija između starijih sestara i mlađe braće, jer usprkos svemu one ih žele zaštiti, pa čak ako to znači da moraju lagati za njih.
Često se zna čuti uzrečica među filmašima da ne treba snimati film s djecom i životinjama, ali Vladimir Tadej učinio je baš to i ne mogu ni zamisliti koliko je zahtjevno bilo snimati na vanjskom terenu i držati tolike stvari pod kontrolom. U vrijeme snimanja ovog filma iza njega su stajale godine iskustva, što se također ne može ne primijetiti. Iako Kanjon opasnih igara ima svojih problema i mjestimično je predvidljiv, filmsko vrijeme u njemu prilično je protočno, te za vrijeme koje je sniman film posjeduje zavidno ostvarenu dinamičnost. Nije statičan i učmao kao nažalost neki hrvatski filmovi iz tog perioda. Malo je drugačiji film u svakom slučaju, iz kojeg budući filmaši također mogu mnogo naučiti. Stvarno ima iznimnu scenarističku ideju te ukazuje na potrebu i važnost dobrih scenarija. Dogodovštine protagonista Kanjona opasnih igara prije svega treba uzeti kao film za obiteljsku razbibrigu jer u sebi sadrži akcije, pothvate, humore, prekinute rutine, lutanje i pronalaske. Također, film iz današnje perspektive može postati mjesto svojevrsne međugeneracijske komunikacije unutar obiteljskog doma ili obrazovnog sistema, a ne samo pogledani uradak. Možda može biti i daljnja preporuka za sve više zaboravljeni svijet Winnetua ili puno bliže, zanimljiv Hitrecov literarni svijet.
Pročitajte prethodni nastavak...
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 17. prosinca 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija