Matoševa poetika i njezin odjek u filmu koji propituje sjećanja
28. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Ljeto za sjećanje, red. Bruno Gamulin, 1990., prema motivima proze Antuna Gustava Matoša, 2/2
-
.jpg)
Ne znam iz kojih je sve razloga Bruno Gamulin odlučio snimiti film Ljeto za sjećanje utemeljen na prozi Antuna Gustava Matoša, ali na neki način mi je drago da se u to upustio. Rado su prihvaćene ekranizacije pisaca iz inozemne svjetske književnosti iz itekako minulih stoljeća (Jane Austen, Oscar Wilde i drugi), zašto ne pokušati približiti nekog autora koji je očito obilježio jedno razdoblje naše književne scene? Matošev opus je opsežan, čak i kad se usredotoči na samo jedno područje njegovog djelovanja. U vrijeme snimanja Ljeta za sjećanje Gamulin je bio mlad filmaš koji je diplomirao povijest umjetnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Debitirao je kratkim filmom Sjena na suprotnom zidu, a 1979. s Milivojem Puhlovskim režirao je cjelovečernji igrani film Živi bili, pa vidjeli. Nakon toga su tek uslijedili Ljeto za sjećanje, Sedma kronika i Polagana predaja. U filmovima zadržava istančani vizualni stil i ne ostavlja se preokupacije prema ekranizacijama. Autor je više dokumentarnih filmova, od kojih se ističu: Glava, Kazushi Ono i Moja priča o Hrvatskoj. Bruno Gamulin je za okvir svog filma izabrao pripovijetku Nekad bilo – sad se spominjalo. Prilično se držao njezine originalne radnje, ali učinio je i stanovita odstupanja od književnog predloška. Očigledno je koliko se puno bavio iščitavanjem Matoševe proze, te je u osnovnu radnju pažljivo implementirao kroz scenarij elemente koji upućuju na druge Matoševe pripovijetke. Naprimjer Zefiru u monologu stavlja u usta govor o balkonima, tu je miš u mišolovki pod krevetom Gustava, zatim sirotan koji prodaje perece i slično. Ulovljen je bazični duh primordijalnog lika Matoševe lutalice intelektualnog i artističkog opredjeljenja razbijen u dva lika Gustava i Zefira. Postiže osjećaj kao da s likom odraslog Zefira insinuira kakav će jednog dana postati Gustav. Ili je možda redatelj zamišljao kakav je bio mladi Matoš? O mogućnosti interpretacija bi se dalo raspravljati. Žene u filmu prikazane su s arhetipskim podjelama uloga, ali prikaz su i onoga društvenog uređenja koji im nije bio sklon, koji je često bio diskriminirajući i koji ih je limitirao dodijeljenim položajima kroz koji su morale oblikovati svoj identitet, vrlo često uz malo slobodne volje. Stoga je u tu svrhu posebno zanimljivo kreiran kompleksni lik grofice koja prkosi tabuima onog vremena i manipulira kako bi koliko-toliko imala prostor svoje slobode.
Radnja započinje kadrovima gornjogradskih ulica, te prati nestašluke grupe gimnazijalaca, od kojih se izdvaja Gustav. Njegovi roditelji nakon jedne takve epizode – u nadi da će to utjecati povoljno za promjenu njegovog ponašanja i na učenje, odlučuju se za drastičan potez i šalju ga izvan Zagreba, ujaku na imanje. Iako Gustav negoduje i ne želi ići, dolaskom k ujaku svećeniku uz topli doček, polagano mijenja mišljenje oko svog prisilnog boravka. Promatra život male sredine, budući da je otvorena duha lako ostvaruje odnose u svojoj okolini, osobito sa Zefirom kojemu među ostalim pomaže oko uspostavljanja odnosa s groficom, a tu je i odnos s ujakom Ivanom, ubrzano se zbližava i zaljubljuje u Smiljku, uživa u idiličnoj prirodi, ali i tretmanu na neki način, jer mu svi posvećuju pažnju i kao zajednica počinju utjecati na njega te ga formirati na indirektan i direktan način. Film završava ciklički. Početni kadar je i zadnji kadar povratka i uspostavljanja sjećanja na prvu ljubav, gubitak i prodor u svijet odraslih, ali i prostor nekonvencionalnosti preko umjetnosti.
Radnja se zbiva potkraj devetnaestog stoljeća. Stoga je za autentičnost i atmosferu filma važna kostimografija, za koju je bila zadužena Maja Galasso i scenografija, koju je realizirao Velimir Domitrović. Uloge su tumačili brojni glumci, od kojih se doista ističe velikan Fabijan Šovagović, zatim Suzana Nikolić, Milka Podrug-Kokotović, Relja Bašić, Luka Milas, Dora Lipovčanin i drugi. Dojmljiva je izvrsna interakcija između mladog glumačkog para Luke Milasa i Dore Lipovčanin. Film obiluje podradnjama koje se ostvaruju progresivno kroz svoje protagoniste i iako priča Matoševe priče, Gamulin zadržava ton vlastite interpretacije djela.
Ljeto za sjećanje varira raspoloženjima: od romansirane zaigranosti do začudnosti, ali ne može ni pobjeći od surovosti egzistencije koja se očituje kroz slučaj Smiljke, krijumčarenjem oružja, nošenjem s individualnom tugom i neispunjenosti. Film kroz primjere Zefira i grofice poteže i pitanje koliko nam umjetnost može biti utočište i gdje se dodiruju njezine granice. Njihovom odnosu je Gamulin prilično kompleksno pristupio te ga kroz film razvija polagano i poetično. Ugradivši, odnosno uplevši u taj odnos Gustavovo posredništvo i kroz voajerizam, na prilično originalan način pomiče erotski naboj. Gustav je u funkciji svjedoka i sudionika. Epizoda boravka u maloj sredini kod ujaka prilično će ostati s njime, što se očituje povratkom i posjetom, kada to više nije prisiljen učiniti. Iako odrasli Gustav miriše po ostvarenosti, kozmopolitskom duhu, miriše i po nostalgiji.
Možda je prilično postignuće Gamulinovog filma ne samo ekranizacija i popularizacija Matoševe proze, nego i to što na dubinskoj razini pojedinca može potaknuti na vrednovanje i propitivanje vlastitih sjećanja i onoga što je imalo osobit utjecaj kao neka vrsta prekretnice i formiranja osobnosti. Možda bi se kao mana filmu mogla uzeti atmosfera lepršavosti, lelujavosti i raspršenosti, ali upravo ti pridjevi se mogu staviti pod isti nazivnik i definirati sjećanje i stoga ta specifična atmosfera pomalo odgovara glavnoj temi filma koja kroz sjećanje zapravo govori o svemu što je bitno u životu, a ne o ocjenama, statusima i naslovima. Gamulin je pogodio Matošev duh i preokupacije kod zanimanja za ljude i zemlju, međutim nipošto nije iscrpio Matoša. Čini mi se kako je u tom smjeru samo otvorio vrata i, nadam se, pozvao buduće redatelje i glumce na njihove interpretacije književnih klasika.
Pročitajte prethodni nastavak...
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 2. prosinca 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija