Lutanja i boemstvo kao temelji pripovjednih motiva
27. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Ljeto za sjećanje, red. Bruno Gamulin, 1990., prema motivima proze Antuna Gustava Matoša, 1/2
-
Kada počinjemo zapravo živjeti i što je ono što nas obilježi? Slobodni dani u kapitalističkom svijetu odraslih postaju privilegija, a rođena sam u zemlji u kojoj svi jedva čekaju ljeto kako bi počeli živjeti. Moram se pitati jesu li u prosjeku dva tjedna disanja punim plućima dovoljna kako bi izdržali ostatak godine. Ne mogu ignorirati kako često iskustvo odlaska, putovanja, boravka na nekom drugom mjestu nepovratno utječe na pojedinca, neovisno koje je životne dobi. Srećom, imala sam jako puno ljeta za sjećanje. Vrlo rano sam upoznala različite krajeve naše zemlje, jer su se prijatelji mojih roditelja redovito zabili na imanja u nekim manjim mjestima. Bila sam frustrirana jer sam maštala o Parizu, Budimpešti, Pragu, Veneciji i slično, a oni su me vukli po Zagorju, Moslavini, Slavoniji i slično. Na moru bih kod bake i djeda pak bila prepuštena sebi i potpuno drugačijem svijetu od zagrebačkih ulica i mentaliteta. Na kraju sam počela otkrivati kakav je svijet tamo gdje bih se zatekla. Počela bih se prepuštati životu i dinamici mikrosredina. Tada bi se događala čarolija i nepredviđena interakcija s ljudima, a u meni rađao onaj putnik. Zašto o svemu ovome razmišljam? Zato jer društvene mreže vrve primamljivim destinacijama, nametnuta je ponuda putovanja i aranžmana, putovanje postaje čak izraz statusa u kapitalizmu, hipsterima je ulaznica u pomodnost, a meni je u glavi cesta ili boravak oduvijek prisutna na drugačiji način. U glavi mi je Čaj u Sahari, u glavi mi je Wendersova trilogija ceste, pa čak i (sramim se priznati) Gospodareva družina. Neizostavne su neke osobe iz područja znanosti ili umjetnosti koje su svojim putovanjima njegovali kozmopolitski duh, mijenjali sebe, dolazili do otkrića i implementirali ih u svoj rad (dugačak je popis fizičara, arheologa, slikara, književnika i drugih). I tako stižemo do našeg lutalice koji je okosnica ovog predmeta razmišljanja: Antuna Gustava Matoša.
Većina ljudi voli glorificirati lik i djelo Antuna Gustava Matoša i tvrditi kako moderne u hrvatskoj književnosti ne bi bilo da nije bilo njega. Preferiram biti oprezna s takvim izjavama i reći kako bi se u tom slučaju možda pojavio netko drugi, ali ne možemo poreći kako je Matoš imao značajno mjesto u određivanju hrvatske moderne. Njegova proza odvijala se iz dva izvora pripovjedačkih linija: jedna je bila simbolička i začudna, a druga je nastala zahvaljujući poticajima koji su dolazili iz njegova lutalačkog života. Poeziju je počeo pisati zadnju i u kasnoj fazi svog stvaralaštva. Preživljavao je pišući feljtone, kritike i baveći se novinarskim radom. Taj segment njegovog djelovanja mi je diskutabilan, jer se razotkriva kao nacionalist i ima priličnih antisemitskih ispada. Iako se i to njegovo promišljanje može staviti u kontekste onog vremena, ne mora značiti da se moram složiti s njima. Kada razmišljam o Matošu, vjerujem kako je morao biti vagabund koji je volio popiti i lutati, senzibilan čovjek, čovjek koji nam je ostavio krasne stihove (iako danas takva vrst poezije nigdje ne bi prošla, jer se promijenila estetika poezije) i prozu, koja je čak i danas izdržala test vremena te nas mogu oboriti s nogu priče Cvijet s raskršća, Balkon, Camao…Matoš je na neki način bio privilegiran. Pitanje je bi li Matoš bio Matoš da nije potjecao iz obitelji u kojoj je bilo normalno poticati obrazovanje i voditi kulturan život. Njegov djed Grgur bio je učitelji i njegov otac također. Njegov otac August, osim što je bio učitelj, bio je i orguljaš i oženio se s Marijom Schams, Njemicom iz ugledne obitelji, a zbog posla se selio najprije u Tovarnik gdje su se rodili Antun i Feliks, a kasnije u Zagreb, gdje su nakon Feliksove smrti u obitelj došli još Danica, Leon i Milan. Obitelj je isprva do izgradnje uspinjače živjela u Tomićevoj, a kasnije u Jurjevskoj. Do sedmoga razreda gimnazije bio je učenik Klasične gimnazije u Zagrebu, ali bio je daleko od idealnog đaka, jer sedmi razred je polazio čak dva puta. Ocjenu nedovoljan osim iz fizike i propedeutike dobio je i iz hrvatskog jezika. Pjevao je u dječjem zboru u crkvi sv. Katarine te je polazio Školu Hrvatskog zemaljskoga glazbenog zavoda, gdje je naučio svirati violončelo. Pokušaj studiranja na Vojnomu veterinarskom fakultetu u Beču također je završio neuspjehom. Izgubio je stipendiju zbog nepoloženog kolokvija.
Godine 1893. odlazi u vojsku, a već sljedeće dezertira nakon osam mjeseci službe u Kutjevu, pa iz Hrvatske tj. Austrije bježi u Srbiju (najprije u Šabac, a zatim u Beograd). Mladi Antun ljeta je provodio kod rođaka u Brezovici (što je opisao u pripovijetci Nekad bilo – sad se spominjalo), a obiteljski zavičaj i Tovarnik posjetio je tek tijekom bijega u Srbiju 1894. godine, kad se neko vrijeme skrivao i kod djeda Grgura, koji je redovito ljetovao na obiteljskom imanju. U Srbiji je isprva davao instrukcije kod obitelji Sarajevčić, gdje je u početku i stanovao. Međutim, kasnije je preživljavao pišući članke (časopis Pobratim i Nada, uglavnom osvrte i kritike na književna djela, te kazališni i glazbeni život Beograda) i svirajući violončelo. Tamo je volio zalaziti u kavanu Dardaneli i družiti se s ostalim novinarima, boemima, književnicima i glumcima.
Kasnije je boravio u Parizu pet godina, Parizu koji je tada bio prijestolnica europskoga kulturnog života i tamo je napisao najveći dio svoje proze. 1908., poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, nakon pomilovanja od austrougarskih vlasti vratio se u Zagreb. Kasnije putuje u Italiju, a 1913. u Rimu piše svoje posljednje djelo, Rimske feljtone. U toj kasnoj fazi posvađan je sa svim književnim i političkim opcijama u Hrvatskoj. 1909. istupio je iz Čiste stranke prava, polemizirao je s naprednjacima i projugoslavenskim strujama, kao dosljedni starčevićanac i antiklerikalac borio se protiv katoličkog segmenta hrvatske književnosti i klerikalnih struja u pravaštvu, a pred kraj družio se s mladim piscima (npr. Tin Ujević, Vladimir Čerina, Ljubo Wiesner, Fran Galović, Nikola Polić Kamov), pokazavši razumijevanje za skretanje pokreta antiklerikalne pravaške starčevićanske omladine Mlada Hrvatska u jugonacionalizam. Sve se to odrazilo i na njegovu književnu djelatnost. Tada je napisao mnogo polemika, epigrama i humoreski u kojima satirizira Hrvatsku i Zagreb, a nije uspio objaviti više knjiga (Pjesme, četvrtu knjigu novela, Drage naše savremenike), dok je Pečalba bila cenzurirana i poslana u knjižare tek cijelu godinu nakon tiskanja. Umro je u Zagrebu 17. ožujka 1914. godine od karcinoma grla, zbog pogrešnog liječenja (tretiran je za tumor umjesto za rak). Međutim, iza njega ostaje bogata književna ostavština. U književnost je ušao pripoviješću Moć savjesti, objavljenom u Vijencu 1892., koja naznačuje početak razdoblja moderne. U stvaralaštvu je apsorbirao suvremena strujanja simbolizma, moderne i impresionizma. Na njega su jako utjecali Baudelaire, Mallarme i Barres. Proza mu je obilježena tematikom naših ljudi i krajeva, te dodiruje ponekad aktualna društvena pitanja, ili su pak karakterizirana obilježjem groteskno-fantazijskog ciklusa u kome se isprepliću pitanja individualnosti, bizarnosti, slučajnosti, ljubavi, smrti i života. Motiv krajolika mu u pisanju nije samo dio cjeline nego je samostalna tema koju je Matoš inovatorski uveo u hrvatsku književnost, što posebno dolazi do izražaja u njegovoj putopisnoj prozi.
Pročitajte sljedeći nastavak...
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 1. prosinca 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija