Duboko emotivna kontemplacija o životu, smrti i prijateljstvu

Samoća, red. Bobby Boško Grubić, Hrvatska, SAD, 2025.

• 

  O ljudskoj samoći napisana su ponajbolja djela svjetske književnosti i snimljeni najnagrađivaniji filmovi u povijesti kinematografije. Wylerov Ben-Hur, Olivierov Hamlet, Scottov Gladijator, Zemeckisov Brodolom života samo su neka od kultnih ostvarenja koja u motivskoj raznovrsnosti tematiziraju fenomen čovjekove samoće i njegovu duboku razočaranost u okolni svijet. U hrvatskoj je kinematografiji introspektivni aspekt čovjekova života naročito izražen u igranofilmskoj produkciji nakon osamostaljenja Hrvatske. Sigurno mjesto scenarista i redatelja Jurja Lerotića, kao primjer jednoga takvog višestruko nagrađivanog filma novijega datuma (2022.), svakako je pokazatelj globalne slike čovječanstva pogođena izraženim otuđenjem i duhovnom krizom.

  Da i kratkometražni film može biti upečatljiv medij koji progovara o čovjekovoj alijenaciji na obiteljskoj i društvenoj razini, zorno i autentično potvrđuje uradak Bobbyja Boška Grubića, snimljen 2024. godine na temelju scenarija i kratke priče U zagrljaju rijeke Mire Gavrana. Film je uskoro bio uvršten u službeni odabir ECU 2025 – The European Independent Film Festivala u kategoriji europske dramske kratke forme, a Nagradu za najbolji scenarij osvaja 2025. godine na dva festivala: AsterFest Film Festivalu i Croatian International Film Festivalu. Iste godine biva ovjenčan još dvama priznanjima: Nagradom za najbolji kratki film (Bihać Avant &Una Film Festival) i Nagradom za najbolji zvuk (Bihać Avant & Una Film Festival).

  Planetarna popularnost filma, kojemu slijede još mnoga gostovanja i pozivi, leži u izrazito emotivnoj ekranizaciji istovremeno bolne i tople životne priče o starcu Šimunu koji pred kraj života u bolničkome cimeru Petru otkriva ljepotu prijateljstva i istinsku empatiju kao rijetki dragulj, s čijim sjajem jednoga dana i odlazi s onu stranu vječnosti. Kontekst koji Grubićev film čini profetski intoniranim smrt je Duška Valentića, glavnoga glumca, samo nekoliko mjeseci nakon završetka snimanja, čime je intimistička režija filma dodatno podcrtana i osobnom sudbinom.

  

  Već od prvih kadrova, vođenih sigurnom i mirnom rukom kamermana Ivana Zadre, gledatelj se susreće in medias res s nelagodom trenutka koji je u današnjem svijetu učestala pojava: i dok brižni liječnik iskreno priopćava Šimunu da se karcinom proširio, žanrovsko određenje filma dominantno se nameće dram(at)skim. Sve je nakon toga prijelomnoga trenutka u znaku iščekivanja, ali i propitivanja dosadašnjega života jednog udovca bez djece. No ta atmosfera neizvjesnosti ne bi ni upola bila ostvarena, bez obzira na to što cilja na ambijentalnu zadanost, da nema sugestivne pojave Duška Valentića koji je lakoćom i ležernošću emocionalne ekspresije na filmsko platno prenio sve strepnje starca koji se jedino još ufa u blizinu svojih nećaka – Josipa i Marka.

  U nevjerojatnih 18 minuta, koliko film traje, dan je presjek cijeloga jednog života u kojem više nema Šimunove žene Kate, pecanja na Dunavu – žive su još samo njegove pjesme koje su ostale neotisnute i nećaci kojima je međutim sastavljanje stričeve oporuke najvažniji trenutak prije operativnog zahvata. U kontrastnom je i kondenziranom sučeljavanju in situ suprotstavljen svijet empatije i altruizma sa svijetom sebičnosti i materijalizma – brižni liječnik, odgovorna medicinska sestra i suosjećajniji cimer Petar i njegova obitelj s jedne strane, a na drugoj nemarni i bezosjećajni nećaci.

  Glumačkom se izvrsnošću (govorom tijela i duhovnom proživljenošću svojih uloga) izdvajaju: Goran Grgić u ulozi savjesna liječnika, Mladena Gavran u ulozi revne medicinske sestre i Sven Jakir u ulozi mladoga Petra spremna podržati Šimuna bezuvjetnom skrbi i toplinom prijateljstva. Neke scene neodoljivo prizivaju epizode iz čuvena 19-stoljetna Balzacova romana Otac Goriot (također ekranizirana) koji realistično progovara o nezahvalnosti unutar obitelji i dobročinstvu što se skupo plaća. Ako Jakov Gavran i nije iskazao toliko autentičnosti u glumačkoj izvedbi, uspio je gestualnošću podcrtati Josipovu opčinjenost novcem.

  

  Kad Šimun uvidi s koliko se srdačnosti Petrova obitelj (u bolničkom posjetu) prema njemu ophodi, posramljeno će i potpuno dehumanizirano cimeru zavapiti: „Nisam ih, Petre, dobro odgojio... ovo mi pada teže od operacije“. Valentićevo utjelovljenje razočaranog i u dubini duše osamljenog čovjeka u jeseni vlastita života kao da i nadilazi samu glumu – točnije bi bilo reći kako samo dubinom svoga pogleda i facijalnom izražajnošću iznosi svu Šimunovu agoniju i susret s iluzijama: osjeća, naime, kako su njegovi razmetni sinovi daleko od pokajničkih suza.

  Lirskim završetkom Grubić je otvorio još jednu suptilnu temu odnosa čovjeka i Boga u kojoj kao da se zrcale sve pojedinačne sudbine ove priče. Moralno osviješteni Petar u središte svoga obiteljskog života stavlja stup savjesti i altruističan odnos prema ljudima, stoga je i kadar s ozarenim licima njegove supruge (empatično je donosi Petra Kurtela) i djece (upečatljivo glumačko pojavljivanje Relje Kurtele i Bartola Jakira) pred knjižarskim izlogom iz kojeg se smiješi objavljena Šimunova zbirka pjesama, zorna poruka o ljekovitosti ljudske dobrote.

  Scenografski, panorama Dunava, nakon Šimunova bijega iz bolnice, priziva i ono metafizičko, čime se tematsko-idejni sloj čitava filma skladno zaokružuje u jednu cjelinu. Glazba Filipa Novosela katarzično pak izvlači sve one Šimunove suze koje hrle rijeci u zagrljaj, rijeci koja kao da šapće: „Ako je život rijeka što teče, ljubav je zlato nataloženo“ (Vesna Parun).

  

  Samoća Bobbyja Boška Grubića u estetskom je smislu zarazan film u svakome pogledu: i u onome recepcijskom, a još intenzivnije u onome kontemplativnom. Svaki kadar u spoznajnome smislu otkriva nešto novo, donoseći pred gledatelja napetost koja se konstantno usmjerava na nostalgično retrospektivno zamišljanje Šimunova života. Smiruje se tek pred kraj filma u bolnu razrješenju koji zapravo i nije kraj: metaforom o čovjekovoj želji da zagrli vječnost po smislu, na suptilan je i nenametljiv način uprizoren karakter dubokog zajedništva među ljudima koji najljepše opisuje izreka starogrčkog filozofa Aristotela o prijateljstvu koje kao jedna duša živi u dva tijela.

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 7. studenog 2025.

Piše:

Vesna
Aralica