Paviljon izgubljenih ideala

Paviljon, red. Dino Mustafić, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Sjeverna Makedonija, Srbija, Crna Gora, 2025.

• „Put u pakao popločen je dobrim namjerama“. Naravno, ako možemo baš paklom zvati neki neuspjeli artefakt, radilo se o kino, literarnom ili scenskom uratku. No, stvari su još kompliciranije od toga. Naime, film o kojem pišem – a za koji smatram da je izrazito neuspio u umjetničkom smislu – kao žanrovska komedija, možda ponekoga gledatelja (i) gorko nasmije. Ali, ne zbog humora negoli zbog nesrazmjera između intencije i samih performansi. Konačno, film o kojem ovdje iznosim svoju subjektivnu procjenu u negativnom smislu, potekao je od izuzetno uspjelog literarno-esejističkog predloška. Dakle… 

  Paviljon, drugo dugometražno kino ostvarenje Dine Mustafića – a nakon redateljske pauze od preko dva desetljeća – uspješno je otvorilo ovogodišnji Sarajevo Film Festival. Publika i mediji svim su srcem i iskreno pozdravili autore i protagoniste filma. Paviljon je nastao prema istoimenoj pripovijetci Viktora Ivančića iz zbirke Radnici i seljaci, podnaslovljenoj kao Eseji. Ovo samoproklamirano iskrivljenje žanrovske odrednice autoru je tada poslužilo kao stanoviti odmak od medija u kojem se okušava. Dakle, u kome esejizira. Vrhunski, možda i ponajbolji živući novinar s ovih prostora, znan prije svega po legaciji kultnog Feral Tribunea – a danas već dugogodišnji kolumnist portala Novosti i Peščanika – ispisao je u Radnicima i seljacima neke od svojih ponajboljih proznih redaka. Ipak, u transpoziciji pripovijetke Paviljon desio mu se – već gore spomenuti – nesrazmjer. Pokušat ću ga obrazložiti, uz sve dužno poštovanje prema DRUGU mi i nekovrsnom duhovnom autoritetu s kojim dijelim većinu stavova i ideja.

  Priča je ovo o pobuni u staračkome domu. No, u svojem dubljem sloju ovo je ironično-groteskna storija o, zapravo, nemogućnosti bilo kakve pobune ili otpora. Cijela galerija likova u pripovijetci, pa onda i u filmu, bizaran je presjek naraštaja ostarjelih u ovome, tri i pol desetljeća starom ideološko-nacionalističkom sustavu, a koji su živjeli u jednom sasvim drukčijem političkom sistemu. Naravno, radi se o – danas često apostrofiranoj – Jugoslaviji. U Ivančićevoj prozi susrest ćemo se s likovima Mojmira i Anđela, radikalnih oponenata novouspostavljenoj, korporativnoj hijerarhiji baziranoj na prljavim i podlim, ali lukrativnim facetama kapitalizma. Institucija u kojoj se zatječu, dakle, starački je dom prepun umirovljenika ostavljenih na milost i nemilost grubih i neljudskih službenika koji se nad njima – iživljavaju. Osim verbalnoga ponižavanja, umirovljenici gradirajuće bivaju izloženi i fizičkom nasilju. Osim toga, njihovi potomci, djeca i unuci čekaju njihovu smrt. Jer, tada će moći raspolagati njihovom cjeloživotno stečenom imovinom. Poznato?

  Naravno, ovo je jedan sasvim uvjerljivi i prepoznatljivi obrazac odnosa među generacijama. (Na jedan vulgarniji i karikirani način o tom piše i Vedrana Rudan.)

  

  Filmski scenarij što ga Ivančić piše – a u čemu mu se pridružuje Emir Imamović Pirke, međutim, suočava se s potrebom vizualizacije jedne poprilično stilizirane proze. Taj su zadatak uobličavanja Paviljona za kino-medij njih dvojica odradili sasvim korektno prema predlošku, s najvećom iznimkom da imamo u uvodu saslušanje lika s imenom Šumaher (Zijah Sokolović) u kojemu on istražitelju kazuje svoju istinu o tragičnim događanjima u Paviljonu staračkog doma. Ipak, u konačnici je naracija priče uobličena, unekoliko, prvoloptaški i (festivalskoj) publici podilazeće. Naravno, upravo odabranoj publici koja s autorima filma dijeli svjetonazor. Priznajem, ovaj je svjetonazor – pogotovu proizlazeći iz beskompromisnog Viktorova stila – i moj. Ipak, u transmisiji teksta u kino-medij desio se mali nesporazum. Iliti kratki spoj. Taj je kurcšlus rezultat gustoće značenja samoga teksta i pokušaja da se sve to prenese na konačnu poruku filma. Nimalo to nije bilo ziheraški ili s predumišljajem, ali je rezultat znatno niži od očekivanja mene kao čitatelja samoga proznog teksta, pa onda (i) svjedoka njegove ekranizacije.

  Naime, što? Likovi Mojmira (Miralem Zubčević) i Anđela (Rade Šerbedžija) toliko su karikaturalni i šablonski u svom utopijskom ressentimentu da djeluju kao lutke na koncu neke davno proigrane utopije. Nasljeđe titoizma, naravno, može se sagledavati iz mnogo različitih perspektiva, Primjerice, ona moja, također u tom prosvijećenom apsolutizmu vidi mnoge pozitivne momente, vezane uz socijalnu osjetljivost i humanost u međuljudskim odnosima. Toga više danas – nema. Ipak, eskalacija nasilja od dotad sasvim nemoćnih i ostarjelih štićenika Paviljona poprima počesto jezive, no i neuvjerljive ispade koji tu humanost dovode u pitanje. Je li svaka revolucija, pa onda i ova penzionerska, tako nesmiljeno osvetoljubiva? Scene bacanja mrtvog tijela s vrha zgrade, odgrizanja uha ili pak vađenja jetre/džigerice, svojom grafičkom grubošću pomalo slabe gledateljevu empatiju prema pjevačima songova Bandiera Rosa ili Ay Carmela!.

  Nadalje, gestikulacija glumaca prenaglašena je i odvlači pozornost od glavne teme priče i filma – borbe protiv nepravde. Lik Šumahera pomalo podsjeća na stripovskog junaka Broj Jedan iz Alan Forda. Kolica mu služe da doslovno vizualizira invalidnost, ali njegov je lik tek kroki neke duhovitosti ili ideje pobune. Jednako je i s nosivim ulogama filma što ih tumače Zubčević i Šerbedžija. Lik, pak, gradonačelnika (Ermin Bravo) sasvim je karikaturalan, kao i cijeli niz sekvenci u kojima štićenici staračkog doma egzaltirano uzimaju oružjem pravdu u svoje ruke. Starice koje mlate svoje negdašnje zlostavljače, također, dijelom su filmskog imaginarija koji je sve samo ne uvjerljiv na nekoj bazičnoj smislenosti. Stoga su i glumačke role odigrane bez ikakve psihologizacije. Nadalje, teško je u vizualnom postavu filma pronaći neke efektnije trenutke raskadriranja te mizanscenske inventivnosti. (Ako izuzmemo scenu vođenja ljubavi između Ksenije Paić i Vladimira Jurca iza kojih se sa smiješkom pojavljuje lice Maršala Tita.) Dakle, zanatsko umijeće režije vrlo rijetko izbija u prvi plan cijele teksture filma.  

  

  Ali… rekao bi netko, radi se o komediji. Ili, stiliziranoj paraboli o odnosima moći u nekoj socijalnoj sredini. O paraboli odnosa između tlačitelja i pobunjenika. Pa su onda sva ova vulgariziranja i hiperbole opravdani, čak i poželjni u izvedbi artefakta!?? Ipak, meni se kao čitatelju Ivančićeve proze sve ovo učinilo pretjeranim i plošnim.

  No, film ima i svojih boljih trenutaka. Kada se novinarka (Vedrana Božinović) probije kroz policijski kordon koji opsjeda pobunjenike, pred kamere izlaze dotad nezamijećeni stariji ljudi koji govore o bezdušnosti cijelog ovog nakaznog sistema. Na kratki se trenutak prebacujemo u dokumentaristički modus prevažne priče o svima nama. Jesmo li uopće svjesni koliko smo okrutni prema svojim starijima? Prema drukčijima ili onima koji se ne uklapaju u naš modus „brzine oslobađanja“ (Virilio)? I, možemo li imati razumijevanja za svijet koji nema razumijevanja?

  Paviljon tek djelomično na pravi način odgovara na ovaj niz pitanja. U filmu prevladavaju groteskna karikaturalnost, te neuspjeli situacijski humor na prvu. Međutim, malo je toga doista smiješno ili duhovito. Mustafićev kino-uradak prije podsjeća na crnohumorni pastiš i travestiju nekih davno bivajućih likova, oživljenih za potrebe remiscencije bivše nam domaje. U tu su svrhu angažirani glumci iz svih republika s prostora negdašnje Jugoslavije (treba spomenuti ulogu ravnateljice koju tumači uvijek raspoložena Mirjana Karanović). Sve u svemu, čini se kao da je artefakt na svaki način pokušao agitirati za revolucionarni potencijal socijalističke zemlje u kojoj su deklarativno poštovane razne nacionalnosti.

  Ne mogu reći i da sam ne gajim naklonosti prema tom multiplicitetu i bogatstvu različitosti, toliko suprotnom od aktualne nacionalno-identitetne isključivosti. Ideja je bila jasna, ali iskustvo gledanja filma nije ispunilo sve slojeve zanimljive priče. U konačnici, Mustafić će za mene ostati najveći kao redatelj svojedobno vrlo gledane predstave postavljene u zagrebačkom ZKM, prema motivima eseja Slavenke Drakulić Kako smo preživjele. O Jugoslaviji se tamo progovara na doista duhovit način. Dakle, kritički, ali i s neskrivenim simpatijama prema zemlji našeg odrastanja. 

  

  Što pak s autorom predloška i scenaristom Paviljona? 

  Viktor Ivančić, zasigurno, najvažniji je intelektualni autoritet u mom osobnom panteonu. Njegov novinarski i ljudski nerv neiscrpno i neumorno razgolićuje sve nakaznosti nesretne sredine u kojoj živimo. I to već više od četiri desetljeća. Habitus je to borbe protiv fašistoidnosti kao gangrene koja sve više raskida ono što je još preostalo od društva u korporativnom kapitalizmu. Sljednik je u razotkrivanju suvremene Hrvatske na tragu onoga što Dubravka Ugrešić naziva kulturom laži.

  Ipak, film Paviljon nikako nije reprezentativni agent za prethodno izrečene istine. „Dixi et salvavi animam meam“!

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 29. listopada 2025.

Piše:

Marijan
Krivak