Netipičnosti Krležina ljubavnog trokuta

7. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Agonija, red. Jakov Sedlar, 1998., prema drami U agoniji Miroslava Krleže iz 1928. godine, 1/2

• U agoniji, drama našega najplodnijeg i najsvestranijeg književnika Miroslava Krleže (1893. – 1981.), objavljena je 1928. u Hrvatskoj reviji, u dva čina. Kao zasebno djelo objelodanjena je u knjizi U agoniji (beogradsko izdanje iz 1931.) te u svesku Glembajevi (Zagreb, 1932.). Drama je imala dva čina sve do izdanja Glembajevi. Drame (Zagreb, 1962.), kada je Krleža objavio i inačicu svršetka drugoga čina i uz nju treći čin. Stilski, U agoniji pripada realističkim konverzacijskim dramama ibsenovskoga tipa – sastavni je dio glembajevske dramske trilogije (uz Gospodu Glembajeve i Ledu), a najizvođenija je i kritički najbolje ocijenjena Krležina drama – bilježi naime preko 50 izvedbi sveukupno (u bivšoj državi, neovisnoj Hrvatskoj i inozemstvu).

  I dok su Gospoda Glembajevi slojeviti prikaz dekadencije i ekonomskoga rasapa jedne zagrebačke obitelji, koju prati glas barboczyjevske legende kako su Glembajevi Morder und Falschspieler, drama U agoniji prebacuje fokus na intimni plan, razotkrivajući uzdrmani brak između baruna Lenbacha, nekadašnjega konjičkoga časnika austro-ugarske vojske, sklona piću i kartanju, i senzibilne Laure – jednoga od najkompleksnijih ženskih likova u hrvatskoj književnosti uopće.

  Prva, konzistentnija verzija drame U agoniji pravi je primjer komornoga djela u kojem se napetost ostvaruje kontrastima i paralelizmima koji proistječu iz prošlosti koja se odmotava kao klupko i poput rijeke ponornice izvire u sadašnjosti. Zalazak aristokracije, koja proživljava pauperizaciju i društvenu deklasiranost, Krleža prikazuje u svim nijansama njezine grotesknosti, duhovne skučenosti i nespremnosti na prilagodbu novomu vremenu. Lenbach primjerice, u nastojanju da sačuva juridički dignitet, pruža otpor svemu novome, ali to čini na destruktivan način, sve dublje tonući u alkoholizam i hazarderstvo. Posijano sjeme sukoba odvija se dakle unutar njega sama, a posljedično je onda i urušavanje braka s Laurom rezultat dubokih unutarnjih antagonizama.

  Radnja se zbiva 1922. u salonu uz Laurinu galanterijsku radnju Mercure Galant. Prvi čin razotkriva sve pukotine njezina bračnog odnosa s mužem Lenbachom koji je u novoj državi već bio u zatvoru (pune tri godine) zbog političkih razloga pod optužbom za špijunažu. Baveći se kupovanjem konja za bogatog skorojevića, često upada u dugove, biva frustriran zbog takva nečasna položaja pa od supruge Laure Mihajlovne, generalske kćeri, prevarama izvlači novac prijeteći samoubojstvom.

  

  Riječ je dakle o tekstu u kojemu se sve znakovito i esencijalno, kao uvertira dramatskoj završnici, već dogodilo: i Laura i Lenbach dvoje su načetih individua, razočaranih svijetom u kojem žive, uz to nespremnih na izgradnju duševnoga mira, stoga i potpuno okrenutih bijegu od stvarnosti.

  Ono što se u drami, u jednu večer, odvija, zapravo je grand finale, odnosno njihov konačni obračun sa samima sobom – jedno iskrenje pred požarom nekontroliranih emocija. Pojava ostalih likova (primjerice emigrantice Madelaine Petrovne i advokata Ivana Križovca, Laurina intimna prijatelja) u dramaturškome smislu označava intenzivniji zaron u bračnu dekadenciju umornih supružnika. Laura je razapeta između tradicionalnih okova i bovarizma, duboko svjesna vrlo krhke Križovčeve prisutnosti u svome životu, kojemu su društvena afirmacija i karijerizam na prvome mjestu, iako se i on povremeno jada nad uskogrudnim birokratskim sustavom: „Sudnice, to su najprazniji prostori na svijetu!“

  Krleža temi bračnoga saveza i njegovu kidanju prilazi izravno i kompleksno, a upravo je u toj toksičnosti i najviše emocionalnoga naboja: Lenbach se odlučuje na samoubojstvo iz inata, iz onoga istog koji će Lauru motivirati da policijskome službeniku mrtva hladna izjavi kako joj je drago što se ustrijelio. Izmjenom završetka drugoga čina, autor je značajno produbio dijalog između Laure i Križovca, razotkrivajući taj odnos kao jednu veliku laž i obostrano samozavaravanje. Složenost Laurina karaktera proizlazi iz dvostruka razočaranja i nagla buđenja grižnje savjesti zbog Lenbachove smrti. Zato u mentalno neuravnoteženu stanju spremno mijenja svoj iskaz pred policijom. Njezino ponašanje umnogome podsjeća na psihičku krizu najpoznatije Tolstojeve antijunakinje koja će se u trenutcima duhovnoga vakuuma baciti pod jureći vlak.

  

  I Krleža je pišući U agoniji računao s recipijentom koji ne osuđuje i ne čudi se, nego suosjeća iščitavajući znakove vremena. Osobna sudbina najintrigantniji je začin i u ovoj Krležinoj drami, čiji naslov aluzivno prispodobljuje vrhunac životne drame: jednu egzistencijalnu istrošenost bez Boga. Otud pojava bunila i kod izgubljene Laure, otud i njezino brzo srljanje smrti u zagrljaj kao kakvoj vidarici i opsjenaru što briše tragove prošloga života, a s njime i sve opterećujuće prisilne misli. Odmotanim klupkom razrješenja netipična ljubavna trokuta – obično se u lijesu iznosi samo jednoga. Nakon vehementnih žensko-muških antagonizama, očitovanja posvemašnje krize identiteta kod oboje supružnika, Krležina drama U agoniji ostaje najupečatljivijom u onome neizrecivome, solipsističkome (dijelu), duboko osobnome, što će postati glavnom temom njegova najpoznatijega modernog romana Povratak Filipa Latinovicza.

  Pročitajte sljedeći nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 24. rujna 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica