Veliki (opsežan) veliki roman o ljudskoj prirodi – seciranoj kroz filozofiju moralnog i slobodu izbora pojedinca, pri čemu ethos i nahođenje istim biva jedinom pravom istinskom slobodom, Revoluciji(ama) (prinudnom izvanjskom pokušaju zadobivanja slobode) i Zakonu (umjetnom ograničavatelju slobode) usprkos; Jadnici otkrivaju svoga tvorca ne samo kao književnika-antimonarhista snažne socijalne osviještenosti odnosno oštrookog senzibiliziranog kritičara suvremeničke mu svakodnevnice okupane mahom grcajućom sirotinjom, nego prije svega kao profinjeno zagriženog spiritista i deista, izniklog iz kasnije osporavanog no u korijenima mu usađenoga kršćanskoga svjetonazora. U takvoj bitci eksternalizirane vs. intimno-interne slobode neminovno i nedvojbeno pobjeđuje ona koja nastaje odabirom činjenja Dobra (slično kao u piščevoj poemi La Fin de Satan kroz mahom verbalnu bitku anđela i grifona), što Hugoa dodatno prokazuje štovateljem „Boga, Duše i odgovornosti“, ali i punokrvnim aktivistom za ljudska prava te elaboriranim predšasnikom egzistencijalističkoj camusovskoj ili jaspersovskoj misli.
Takve, trenutno vrlo relevantne i aktualne teze kroz svoj grandiozni epski spektakl nastoji pronijeti i Oscarovac Tom Hooper, te s očitim sluhom i poštovanjem prema pisanome materijalu, baš kao i samom brodvejskome mjuziklu, iznjedriti maksimalan učinak – raskošan i slojevit glazbeni film, nadasve dinamične transcendencije, empatijski intenzivne close-up kamere i nestrpljivo skokovite montaže te živopisne vizualnosti - kolorita, scenografije i kostimografije, fotografije, s vrhunskim glumačkim ansamblom te punim pogotkom pjevanih umjesto naknadno playback nasnimljenih glazbenih sekvenci, što pridonosi iskrenoj emotivnosti djela i izbjegava isprazni melodramatski sentimentalizam te kreira savršenu sintezu zvuka i slike (izostavljenu od postupka skupnih koreografiranih dijelova), a sve je podcrtano amblemskim promidžbenim plakatom filma – fotografijom lica djevojčice Cosette, rađenom po uzoru na originalnu ilustraciju Emilea Bayarda uz izdanje Jadnika iz 1862.
Time je još jedan popularan i omiljen mjuzikl (u recentnoj poplavi istih – od Chicaga Roba Marshalla preko Moulin Rougea Baza Luhrmanna i Fantoma u operi Joela Schumachera do onih nešto manje konvencionalnih poput Sweeneya Todda: Đavoljeg brijača Fleet Streeta Tima Burtona, čiji je groteskni cast Helena Bonham Carter i Sacha Baron Cohen i ovdje na neki način parafrazirao svoje uloge) dobio dostojnu velikoekransku adaptaciju, na tragu luksuznih velikana iz zlatnoga doba žanra - Moje pjesme moji snovi (The Sound of Music, 1965) Roberta Wisea i Priča sa zapadne strane (West Side Story, 1961) Wisea i Jeromea Robbinsa ili Oliver! (Oliver!, 1968) Carola Reeda. Pritom djelom, kako je već više puta isticano, briljira prekrasna Anne Hathaway, i to ne samo u minijaturnoj duboko proživljenoj, trijumfalno lamentirajućoj, pjevanoj solo-ariji I Dreamed a Dream nego i u čitavoj kreaciji svoje nevelike ali maestralne role, dok posebno iznenađuje Hugh Jackman, koji kao startni odabir istinski nije obećavao kao slijednik velikog Jeana Gabina u ulozi vidocqovskog Jeana Valjeana no pokazao se i više nego sposobnim nositi se s likom, pa se finalno može zaključiti kako ova ekstravagantna i vibrantna panoramska studija, prava gozba za oči i uši, nesavršenostima unatoč, teško da će ikog ostaviti nezadovoljnim, te je sasvim zaslužila svoje Oscarovske nominacije.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 3. veljače 2013.
