44. revija hrvatskog filmskog i video stvaralaštva, Đakovo, 23.-25. studenoga 2012.: Najkraći put – početak, red. Igor Bogdanović; Barefoot, red. Vjeran Vukašinović; There Is a Light That Never Goes Out, red. Dražen Kranjec; Ne vjeruj nikome, red. Luka Čurčić

• Sudeći prema ostvarenjima koja unatrag nekoliko godina dominiraju natjecateljskim programima najeksponiranijih godišnjih javnih predstavljanja hrvatskog kratkog filma – a to su ožujsko-travanjski Dani hrvatskog filma, srpanjski Festival igranog filma u Puli i listopadski Zagreb Film Festival – stječe se dojam kako se mlađi naraštaji hrvatskih filmaša itekako promišljeno odnose prema umjetnosti s kojom se hvataju ukoštac, a k tome i suvereno vladaju i zanatom. Za svaku pohvalu. No, predstavljanja malo veće selekcijske propusnosti, kao što je, primjerice, lutajuća Revija hrvatskog filmskog i video stvaralaštva, čije je ovogodišnje, 44. izdanje održano u Đakovu, donekle će prizemljiti i urazumiti zanos zabludjela gledatelja ponesenog entuzijastičkom vjerom u djelom dokazanu prvorazrednu kvalitetu suvremenog hrvatskog kratkog, ponajprije igranog filma. Iako Reviji – na koju je, rekordno, prijavljeno čak 159 radova, od čega je u konkurenciju ušlo njih 61 - nije manjkalo izvrsnih ostvarenja, ona ipak nisu prevladavala, nego su bila u prirodnoj ravnoteži s onima osrednjih ili razmjerno niskih dometa. Izborno-ocjenjivački sud koji su činili montažer Staša Čelan, redatelji Čejen Černić i Zvonimir Jurić, teoretičarka umjetnosti Leonida Kovač te predsjednik Foto-kino kluba Đakovo Damir Tomić, nagradio je petnaest radova. Ovom ćemo zgodom skrenuti pažnju na nekoliko filmova iz ponude, ne vodeći posebnog računa o nagradama.
  
  Jedno od privlačnijih obilježja boljih ostvarenja 44. revije hrvatskog filmskog i video stvaralaštva bio je dojam da su autori u njihovu oblikovanju entuzijastički slijedili ponajprije svoj unutarnji osjećaj, zov intuicije, bez naročita upliva kalkulacija o eventualnoj dopadljivosti svojih radova. Takvom aromom, primjerice, zrači iznimno šarmantan Najkraći put – početak (17 min., Igor Bogdanović/Freedom of Arts & Self-Development, 2012.) Igora Bogdanovića. Pokušavajući u njemu odgovoriti na izravno postavljeno pitanje „Koji je najkraći put do sreće?“ ispitanici iz kategorije slučajni prolaznici, prijatelji i poznanici – među kojima je i nekolicina javno poznatih osoba poput Olivera Mlakara, Branka Lustiga i Andrije Škare – zapravo oblikuju vlastite ad hoc definicije sreće. Djelce nepretenciozno anketnog karaktera, efektno i duhovito uokvireno prvim i drugim dijelom odgovora jednog ispitanika, uspijeva dovoljno ozbiljno zagrebati po jednom od velikih životnih pitanja, zaviriti u raznolikosti ljudskih karaktera, nenametljivo predočiti neuništivost nade te implicitno obasjati poticajnim zrakama optimizma koje svakako dobro dođu u ova nevesela vremena. Uz to, s namjerom ili bez nje, ovaj filmić djelotvorno replicira slavni montažni efekt redatelja Leva Kulješova s glumcem Ivanom Možuhinom te se u Najkraćem putu – početku, zbog sama konteksta – potpomognutog naglašeno živim bojama i poletnom glazbom – svi sudionici doimaju više ili manje sretnima, bili to u stvarnosti ili ne. Spoj kompliciranog i nekompliciranog, odnosno velikog pitanja i gotovo banalnog načina traganja za odgovorom, koncepcijski skladno korespondira s autorovom najvjerojatnijom osnovnom idejom o tome da složenost nekog problema često ovisi o tome kako se prema njemu odnosimo, odnosno da problem možemo umanjiti i pojednostaviti već u vlastitom doživljaju. U svakom slučaju, posrijedi su poprilična postignuća za tako kratak i formalno gotovo elementarno jednostavan uradak nikakvog proračuna.
  
  Sličnim principom nizanja raznih kadrova, odnosno niza prizorčića vezanih jasnom motivskom vodiljom poslužila su se još dvojica autora, u razmjerno zabavnim mješancima dokumentarnog i eksperimentalnog, obojica uz korištenje takozvanog found footagea, to jest postojeće audiovizualne građe snimljene kamerom drugih i s drugom prvobitnom namjenom, a ovom prilikom preuzete s YouTubea, Vimea i sličnih internetskih servisa. Barefoot (3 min., KKZ, 2012.) Vjerana Vukašinovića niz je snimaka pretežno nogu, odnosno stopala, s obućom ili bez nje, koji u sugestivno ugođajnom spoju ritma i prateće glazbe ostvaruju utisak teško opisiva ili neopisiva karaktera, no svakako snažniji i upečatljiviji od onoga što bismo prvotno pomislili nakon što čujemo ili pročitamo što je filmaš zamislio. There Is a Light That Never Goes Out (8 min., DOKUart, 2012.) Dražena Kranjeca niz je isječaka u kojima raznorazna čeljad, od nemuštih do vrlo nadarenih amatera i profesionalaca, izvodi ili pokušava izvoditi pjesmu iz naslova grupe Smiths. Iako vjerojatno nije riječ o novatorskim ostvarenjima, ova tri djela svakako proširuju polje doživljaja onoga što može biti film i što film može biti, s time da njihov eksperimentalni otklon nije tek zakučastost namijenjena šačici odabranih koji će se naći na odgovarajućoj valnoj duljini, nego je posve pratljiv, prihvatljiv i moguće zabavan široj publici.
  
  Na kraju, kao jedan od osobito zanimljivih radova spomenimo minimalističku dokumentarnu bilješku Ne vjeruj nikome (3 min., KKZ/ADU, 2012.) Luke Čurčića, zoran primjer toga kako se iz gotovo ničega može izvući puno, samo ako se u nekoj malenkosti uspije prepoznati pravi sadržaj. Čurčićev film započinje kao zapis zbivanja uzrokovanog meteorološkim okolnostima i odlukom iliti poslovnom politikom (ne)slavnih gradskih zimskih službi. Najvjerojatnije zbog naglog zahlađenja, pješački je most preko Save u Zagrebu postao prekriven oku neprimjetnim tankim slojem leda, a prilazi su mu, koliko vidimo, dobro očišćeni. No, čim zagaze na most, pješaci i biciklisti neočekivano se počnu sklizati i padati te se, nastavljajući dalje, kreću vrlo teško i oprezno, jedvice održavajući ravnotežu. Snimljeni noću, u crno-bijeloj tehnici, ovi prizori pješaka i biciklista što hodaju poput baletana ili pantomimičara u usporenom pokretu, podloženi elegičnom glazbom Milesa Davisa (Kind of Blue), ostavljaju izniman dojam i mnogi bi se filmaš zadovoljio time da iz tog materijala zaokruži cjelinu osobita poetičkoga ugođaja koja poprima obilježja eksperimentalno apstraktnoga. Čurčić, međutim, ide korak dalje i iz elementarnog suosjećanja izlazi iza paravana objektivnog dokumentarista što tek bilježi zatečenu situaciju i kojemu je ono ispred kamere samo štof za njegov film, te nadolazeće prolaznike, nesvjesne sklizavice što ih vreba koji metar dalje, počinje upozoravati da se na mostu jako skliže. Svojom ljudski savjesnom gestom Čurčić, međutim, dobiva dodatni materijal za film, jer iako ga svi čuju, većina upozorenih ignorira njegov savjet i, naravno, gubi ravnotežu i pada čim zakorači na most. Film tako dobiva svoj naslov Ne vjeruj nikome, kao i duhoviti podnaslov Kratki dokumentarni film o klizavom povjerenju te u konačnici nadrasta zanimljivu bilješku i postaje uvjerljiva i slojevita, gotovo filozofska sličica jednog odsječka ljudske naravi i međuljudskih odnosa.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 27. studenoga 2012.

Piše:

Janko
Heidl