S bogate filmske trpeze Berlinala uistinu je teško izabrati. Igra na sigurno ne postoji jer i veliki redatelji impresivnih filmografija znaju snimiti slab film, no na sreću, ponekad se debitanti iz filmski rubnih zemalja u Berlinu predstave doista odličnim filmovima. U takvim je okolnostima važno dobro se pripremiti – pročitati katalog, obnoviti znanje o filmografijama i biografijama filmaša, raspitati se kod ostalih kolega, filmskih kritičara kojima vjerujete i poslušati njihove preporuke, no na kraju ipak ostajete sami i možete se osloniti samo na svoju intuiciju. Glavni program trebao bi biti zicer, no kada su velika očekivanja moguća su i velika razočarenja.
Najveće razočarenje ovogodišnjeg Berlinala je u Glavnom programu izvan konkurencije prikazani Otok Shutter (Shutter Island) Martina Scorsesea s Leonardom DiCaprijem u ulozi policijskog inspektora. Godina je 1954, a na naslovnom se otoku nalazi zatvorska (umo)bolnica u kojoj duševno bolesne počinitelje najtežih zločina, najčešće ubojstava, liječe medikamentima, dok posebno teške slučajeve – lobotomiraju. Razlog dolaska policijskog inspektora Teddyja Danielsa i njegovog pomoćnika na otok, nestanak je pacijentice iz sobe u kojoj su na prozoru rešetke, a vrata se zaključavaju s vanjske strane.
Premda je početak obećavao ono u što se film nakon prvih pola sata premetnuo može se opisati tek jednom riječju – zbrka. Teddy je izmučena duša koja prikriva simptome posttraumatskog stresnog poremećaja. Kao vojnik, sudjelovao je u oslobađanju nacističkog koncentracionog logora, a gomile leševa zatočenika koje je tamo vidio i sad ga progone. Druga je trauma smrt voljene žene koja je stradala u požaru koji je podmetnuo piroman. Glavni (Ben Kingsley) i najiskusniji (Max von Sydow) liječnik, isprva odbijaju surađivati u istrazi, a vremenske (ne)prilike zadržavaju inspektora na otoku i dulje no što bi on to želio. Do tog trenutka film, premda nastoji biti veći od života u skladu sa filmskim standardima pedesetih godina (u čemu mu pomaže vrsna scenografska i kostimografska rekonstrukcija vremena kao i način snimanja i filmska fotografija Roberta Richardsona), djeluje poput obećavajuće napetice nokad se u Teddyja javljaju znaci možebitne duševne bolesti i kad se slojevi svijesti počinju razdvajati – film se počinje raspadati.
Ono što ne uspijeva filmovima u glavno programu srećom ponekad uspije onima u nekom od pratećih programa. Slučaj je to s iznimno uspjelom talijanskom komedijom Nagazne mine (Mine vaganti) talijanskog redatelja turskoga podrijetla Ferzana Ozpeteka. Za razliku od redateljevih prethodnih filmova koji su se odvijali uglavnom u Rimu, Ozpetek ovoga puta protagoniste svoje dirljive i istodobno iznimno zabavne priče smješta u južnotalijanski grad Lecce smješten na štikli talijanske čizme. U pomalo uspavanu rutinu provincijskog grada dovoljno maloga da u njemu svatko svakoga zna sa školovanja u Rimu dolazi mlađi sin kako bi prisustvovao obiteljskoj večeri na kojoj će biti finalizirani razgovori o udruživanju obiteljske tvornice tjestenine s poslovnim partnerima. Upravo tu je obiteljsku svečanost Tommaso izabrao kakao bi roditeljima i prisutnima obznanio svoju homoseksualnost. No plan se izjalovi jer njegov brat Antonio, dotad uzorni sin koji brine o obiteljskoj tvornici, to učini prvi što kod oca konzervativca na talijanski način (neizostavna ljubavnica za čije postojanje žena zna), izazove srčani udar.
Premda se čini da je taj prijelomni trenutak filma produkt bujne scenarističke mašte Ozpetek, koji je i jeddan od dvojice scenarista, je na konferenciji za novinare naglasio da je uprao taj trenutak preslikan iz života dvojice njegovih znanaca. Ozpetek je sjano odabrao glumce. U glavnoj ulozi Tommasa nastupa nova zvijezda talijanskog filma Riccardo Scamarcio (Raj je zapadno, Krimi roman) koji vanjštinom i kretnjama ne podliježe stereotipima o gay osobama, no trenutak kad prijateljici Albi progovori o svojem dečku iznimno je emotivan. Kako zbog njegovih riječi koje govore o sitnicama svakodnevice a ne o velikim gestama, tako i zbog Albine (Nicole Grimaudo) nijeme reakcije, njezinog grča na rubu suza koje nikad neće krenuti u trenutku u kojem konačno prihvaća da Tommaso može biti samo njezin prijatelj.
Prelijepa Nicole Grimaudo samo je jedna od glumica u iznimno snažnom glumačkom ansamblu koji Ozpetek vodi iznimno vješto pobuđujući u gledatelja salve smijeha da bi plimu vedrine već u sljedećem trenutku zamijnio sjetom i tragikom. Ilaria Occhini kao Baka, blista šarmom
