Možda će se nekome učiniti čudnim dovođenje Pedra Almodóvara i Quentina Tarantina u isti kontekst, ali njihovi posljednji filmovi – Slomljeni zagrljaji i Nemilosrdni gadovi, svakako imaju niz dodirnih točaka. Ne samo da nisu posrijedi najbolji filmovi u njihovim filmografijama te da u određenoj mjeri recikliraju svoje stalne fetiše i preokupacije, nego su i ultimativni filmovi upravo o – filmovima. Tako oba redatelja stvaraju djela koja se referiraju ne samo na radove na kojima su stasali kao filmaši, nego i na vlastito filmsko stvaralaštvo.
Almodóvar se poigrao melodramom, filmom noirom i satirom, a Tarantino se odlučio pozabaviti konvencijama ratnoga filma, zaogrnuvši vlastitu reinterpretaciju žanra dostatnom dozom vlastitih fetiša. Pritom se u svom nabrijanom rukopisu uhvatio ukoštac s Drugim svjetskim ratom i možda jednom od najeksploatiranijih tema u filmskoj (ratnoj) povijesti – progonom i stradavanjem Židova. Naravno, na posve drugačiji način od očekivanog ili uobičajenoga, jer je ozbiljnu temu sasvim izokrenuo a protagoniste mahom sveo na karikaturalnu razinu. I dok je Hollywood oduvijek pristupao Holokaustu sa strahopoštovanjem, prikazujući stradanje Židova i njihovo nastojanje da se održane na životu tijekom bolesnoga Hitlerovog režima, ili su pak ti filmovi ulazili u domenu onih uradaka koji su služili svrsi u kontekstu različitih mehanizama kulturnoga pamćenja, Tarantino u narativno tkivo umeće pseudoakcijski obrazac pa njegov američki odred sastavljen od prebjeglih europskih Židova kreće na osvetnički pohod protiv okrutnih nacista. Tarantino na taj način razara povijesnu dimenziju priče, dezintegrira povijesni sloj upravo uvođenjem fikcionalne priče o američkom poručniku i njegovu odredu.
U svojoj biti, Nemilosrdni gadovi okrutna su i nasilna filmska bajka isprepletena oko osvete – Tarantinova omiljenoga motiva. Međutim, kako je to i običaj u njegovim ostvarenjima, tako i ovo vrvi brojnim filmskim referencama – u rasponu od fatalnih žena do pastiširanja različitih žanrovskih obrazaca te inih filmskih citata, koji sačinjavaju kompleksno tkivo filma. Njegova jedinica tako djeluje kao pomaknuta verzija Aldrichovih Dvanaest žigosanih (1967), samo dovoljno iskarikirana i stereotipizirana (obratite pozornost na izgled njezinih pripadnika) da bi je gledatelji shvatili sasvim ozbiljno.
Tarantino tako na dvjema razinama stvara svoj film o filmovima – kroz raznorazne i netom spomenute reference, ali i umećući film u film, dakle služi se istim postupkom kao i Almodovar u Slomljenim zagrljajima. I dok potonji piše posvetu vlastitoj filmskoj prošlosti (zlobnici bi rekli boljoj), Tarantino se poigrava ideologijom i propagandom, izravno ironizirajući i karikirajući nacistički, a posredno i svaki drugi oblik propagandnoga filma kroz fiktivno filmsko ostvarenje naslovljeno Ponos nacije. U njemu vojnik Frederic Zoller (izvrsni Daniel Brühl – Krvava grofica) glumi herojskoga samoga sebe te s tornja crkve snajperom nemilosrdno i hrabro tamani saveznike u krajnje loše odglumljenoj verziji sebe samoga, a u predasima između silnih pucačina na podu tornja, u drvu, rezbari kukasti križ. Ponos nacije u završnici izgori zajedno sa svojom ekstatičnom publikom, kao osveta vlasnice kina nacistima koji su joj pobili obitelj, što dovoljno govori o autorovom stavu naspram ovakvih filmskih (polu)proizvoda.
Štoviše, cijela je ikonografija Nemilosrdnih gadova poput svojevrsne parodije, dekonstrukcije propagandnih filmova s lijepim i atletskim građenim vrlim junacima, ponosom nacije, jer Tarantinov je vod njihova čista suprotnost. Uostalom, kompleksnost Tarantinove priče i njegovih karaktera nije puno odmakla od one Ponosa nacije pa se Nemilosrdni gadovi i u tom pogledu poigravaju sižejnim obrascima onih filmova koje nastoje pobiti. Kao što su i ti ideološki obojeni filmovi bodrili svoju zaluđenu publiku te joj budili i usađivali lažnu nadu, tako i Tarantino nudi povijesno iskrivljeni happy end.
Sve ostalo zapravo je isto: razbarušena naracija s mnoštvom narativih rukavaca, podjela u poglavlja, verbalni dueli u tarantinovskom stilu, vrckavi dijalozi, upečatljivi negativci, nabrijani osvetnici i nažalost – predugačka cjelina s ponešto praznoga hoda, koja ipak ima svojih briljantnih i zabavnih trenutaka, mahom vezanih uz prisustvo Hansa Lande.
Glumačka ekipa pak s druge strane briljira. Brad Pitt izvrstan je kao redneck poručnik Aldo Raine, Melanie Laurent kao fatalna Shoshanna Dreyfus i Diane Kruger (Troja) kao nacistička filmska zvijezda Bridget van Hammersmark sjajne su, kao i Til Schweiger i Eli Roth. Sylvester Groth kao Joseph Goebbels i Martin Wuttke kao Adolf Hitler u potpunosti su isparodirali i iskarikirali svoje likove, svodeći ih na groteskne, degenerirane figure. Ipak, film u potpunosti krade Christoph Waltz u ulozi sumanutoga gestapovca Hansa Lande, a ta će kreacija zasigurno pronaći svoje mjesto u povijesti najvećih filmskih zlikovaca.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 28. rujna 2009.
