
U Slomljenim zagrljajima Pedro Almodóvar je na svom dobro poznatom terenu te se ponovno poigrava žanrovskim obrascima melodrame. Priča o filmskom redatelju Mateu Blancu (Lluís Homar) koji se zaljubljuje u priležnicu bogatoga biznismena te je pokušava pretvoriti u filmsku glumicu – premda u konačnici ljubav završava fatalno, a on ostaje bez vida – slijedi tipični melodramatski obrazac. Postojanje tjelesno hendikepirane osobe te dvoje ljudi koji moraju proći brojne prepreke – prije svega nerazumijevanje okoline te ljubomornu napuštenoga i odbačenoga ljubavnika – kako bi bili zajedno, neodoljivo priziva u sjećanje sižejne koncepte klasičnih izdanaka ovoga žanra. I sama šarena te raskošna scenografija te odlična fotografija Rodriga Prieta (Pasja ljubav) svakako doprinose evociranju svijeta ovoga žanra. Naravno, Almodóvar ne bi bio Almodóvar da malo ne zakomplicira situaciju. Slomljeni zagrljaji se tako ironično poigraju s obrascima, ili bolje rečeno, stereotipima film noira poput silaženja zamamne i fatalne žene niz stepenice, ali i njezinoga pada istima kao rezultat djelovanja protivnika ili razočaranih ljubavnika.
Filma prati ispovijed glavnoga junaka koji nakon nesreće odlučuje promijeniti identitet te postaje slijepi pisac i filmski scenarist Harry Caine i ne želeći se sjećati prošloga života. Stoga većinu filma zauzima njegovo retrospektivno poniranje, odnosno inventura i seciranje vlastitoga odnosa s Lenom (Penélope Cruz). Osim što na taj način usložnjava vlastitu narativnu konstrukciju vremenskim skokovima na relaciji sadašnjost-prošlost-sadašnjost, redatelj se poigrava i odnosom između dviju razina: one Mateove / Harryjeve i filmske jer Mateo je u prošlosti snimao film, odnosno komediju Djevojka i kovčezi s Lenom u glvnoj ulozi. Tako izravno konfrontira dva žanra: melodramu stvarnoga života i komediju fikcijskoga proizvoda, premda se te dvije razine, kako je to i običaj u Almodóvarovim filmovima, često isprepliću te nadopunjuju. Tragični životni trenuci tako su često protkani urnebesnim situacijama redateljevih ekscentričnih likova, premda nakon njegovih humornih pasaža često ostaje gorak okus u ustima, što će reći da su oni mjestimice protkani suptilnom dozom melankolije te u sebi nose prigušenu tragičnu notu. Noirovsko, gotovo detektivsko svođenje životnoga računa isprepleteno oko pitanja identiteta i traume zapravo čini kontrapunkt melodramatskom ozračju Mateove i Lenine fatalne (ljubavne) priče.
Poigravanje s filmom u filmu nije nikakva novost u Almodóvarovu opusu: sličan postupak pronalazimo u Pričaj s njom i Lošem odgoju. U potonjem se Almodóvar mnogo radikalnije poigravao tim konceptom, tim više što su dvije razine bile kompleksno isprepletene s obzirom da se priča filma u filmu temeljila na životnoj priči jednoga od protagonista.
Slomljeni zagrljaji su po tom pitanju mnogo jednostavnije riješeni, mnogo bliže Pričaj s njom. U potonjem je lucidan, originalan mali film u filmu bio remek-djelo sam za sebe te je izravno funkcionira kao svojevrsna parabola o idealiziranoj vječnoj ljubavi (što je jedna od tematskih preokupacija melodramatskog žanra), ali i kao nostalgična posveta starim crno-bijelim nijemim melodramama. Taj film također savršeno korespondira sa situacijom u kojoj se našao glavni protagonist filma. U Slomljenim zagrljajima film Djevojka i kovčezi pak djeluje kao svojevrsni provodni motiv, ono što povezuje protagoniste, ali i uzrokuje njihovu propast te u konačnici i svojevrsnu katarzu. U isto vrijeme taj film u filmu je i svojevrsna autorova posveta vlastitioj filmskoj prošlosti jer djeluje poput ultimativnog almodovarovskoga filma iz one faze kada se intenzivno bavio protagonisticama i njihovom intimom. Djevojka i kovčeži zapravo je, sudeći po kratkim ulomcima umetnutim u Slomljene zagrljaje, isto tako film o ženama na rubu živčanoga sloma, ali i cijela situacija oko njegova snimanja svojevrsna je redateljeva prigušena satira na svijet filmskoga biznisa u kojem producenti sve više kontroliraju autore te diktiraju konačni izgled filmskoga djela, svodeći ga na puki proizvod za široke mase.
Glumačka postava je dobra i uigrana. Posebice treba istaknuti izvrsnu Penélope Cruz, čija je Lena još jedan u nizu Almodóvarovih snažnih ženskih likova, koji su ionako postali redateljeva specijalnost i prepoznatljivost. Njezine transformacije od obične tajnice s prošlošću eskort-dame do proračunate ljubavnice bogatoga poslovnoga čovjeka, fatalne žene te ranjive i zaljubljene osobe zaista su uvjerljive i dobre.
Slomljeni zagrljaji u opusu Pedra Almodóvara nisu donijeli bitnih novina ili originalnih pomaka, a i mora se priznati da mu je završnica neočekivano predvidljiva. Kako sam već spomenuo, redatelj se poigrava svojim ustaljenim fetišima, no film ima svojih trenutaka i, premda ne predstavlja jedan od boljih naslova u njegovoj filmografiji, lijepo je skrojen te u sebi sadrži dostatno šarma da ga se ne može tako jednostavno zaobići.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 16. rujna 2009.