Filmski festival u Sofiji pokrenut je na sličan način kao i nekolicina drugih festivala u regiji: inicijativom malog broja ljudi koji su shvatili da postoji potreba za filmskim događajem koji bi uz nacionalni također imao regionalni i međunarodni značaj. Stefan Kitanov direktor je Sofijskog festivala od samog početka, a iako je njegova kvaliteta zadnjih godina prilično oscilirala, festival se uspio profilirati kao mjesto na kojem se može vidjeti godišnja retrospektiva filmova iz balkanske regije, dakako s posebnim naglaskom na recentnu bugarsku produkciju. Posljednjih godina glavni problem je nešto lošiji marketing i slabiji interes publike (dijelom i zbog relativno visokih cijena karata), pa se od redovnih posjetitelja moglo čuti da izostaje tipičani festivalski ugođaj kada grad deset dana zaista živi s filmovima, gostima i zabavama. Festival je programski sličan primjerice Varšavskom, koji je također rezultat osobne inicijative njegova direktora Stefana Laudyna, a dvoje imenjaka osim toga su i glazbenici koji uvijek zajedno zasviraju na završnom festivalskom tulumu.
Ove godine Sofija je ugostila dvjestotinjak gostiju, od kojih je bilo i zvijezda poput Wima Wendersa i Michaela Palina koji su predstavili svoja ostvarenja – Wenders svoj novi film Snimke iz Palerma (Palermo Shooting), a Palin retrospektivu svojih putopisnih reportaža, uz ostalo i dokumentarnu seriju o Istočnoj Europi. Od ostalih retrospektiva tu je bilo prikazivanje cjelovita opusa Jima Jarmuscha i Piera Paola Pasolinija, ali i konkurencija kratkometražnih filmova koju nagrađuje kompanija Jameson koja ulaže vrlo velik novac u regiji sponzorirajući značajan broj festivala; doduše, u razgovoru s organizatorima i brojnim sudionicima, nikome nije bilo jasno kakav interes irski proizvođač viskija pronalazi u financiranju kratkometražnih ostvarenja iz regije. Naravno, najzanimljivija je bila međunarodna konkurencija u kojoj se našlo dvanaest filmova, veoma različitih i u načelu neobičnih ostvarenja, od kojih po kvaliteti barem polovica zaslužuje da se pojavi i na repertoaru hrvatskih kina.
Jedan od boljih filmova iz tog programa je kriminalistička drama Chiko njemačkog redatelja turskog porijekla Özgüra Yildirima koja donosi priču o Chiku, momku s ceste koji od običnog dilera postupno napreduje do krupnog mafijaša. Na tom opasnom putu i turbulentnom odrastanju u predgrađu Hamburga, Chiko će se morati odlučiti na čijoj strani zapravo stoji, odnosno hoće li se prikloniti šefu i mogućnosti preuzimanja još krupnijih poslova, ili će mu se osvetiti zbog nepravde nanesene njegovom najboljem prijatelju. Yildirimu je ovo prvi dugometražni film, a snimljen je dobrim dijelom i zbog Fatiha Akina, poznatog njemačkog redatelja turskih korijena koji je već napravio međunarodnu karijeru i pročitavši Yildirimov scenarij uspio mladom redatelju pronaći financijere i distributere. To ne čudi jer je njegov redateljski rukopis veoma sličan Akinovom: i on je fokusiran na drugu generaciju mladih emigranata koji su prepušteni zakonu ulice i koji se bore za vlastitu egzistenciju. Međutim, Yildirim za razliku od filmskog mentora ne naglašava kulturalne razlike kao prostor poigravanja sa stereotipima, odnosno na mnogo snažniji način koristi milje odrastanja u bilingvalnoj i multikulturnoj Njemačkoj, pa se njegova drama doima boljom i iskrenijom od primjerice, novijeg Akinovog filma Glavom kroz zid.
Potpuno drukčiji pristup nalazimo u filmu Jesen (Sonbahar), također perspektivnog redatelja Özcana Alpera. Riječ je u cijelosti o turskom filmu (premda je koproducent iz Njemačke); radnja je smještena u Tursku i opisuje život mladića Jusufa koji se nakon deset godina provedenih u zatvoru vraća u rodno selo. Jusuf je zatvoren zbog političkog aktivizma jer se borio za pravednije i bolje društvo, a u zavičaj se vraća potpuno slomljen, bolestan i bez ideala s kojima je krenuo u borbu. No, premda je Jesen vrlo snažna kritika represivnog turskog političkog sustava, on nije politički film: odlikuje ga ponajprije smirena, gotovo kontemplativna atmosfera, prigušeni tonovi i sjajna kamera (Feza Çaldiran) koja stvara sjetni ugođaj. Nije stoga čudno da je u razgovoru s redateljem publika njegov pristup poistovjećivala s Kurosawom i Tarkovskim, a napose s turskim redateljem Nurijem Bilgeom Ceylanom s kojim ga povezuje umijeće stvaranja tužnog ugođaja, obilato korištenje simbola i živopisnih eksterijera-totala u svrhu postizanja meditativnosti. Premda scenarij ima nekih manjkavosti (nespretno ispričana ljubavna priča) bio je to vizualno najdojmiljiviji film u konkurenciji.
Film Zift u Bugarskoj je podigao dosta medijske prašine: jedan dio kritičara proglasio ga je najboljim bugarskim filmom u zadnjih dvadeset godina, a ostatak je smatrao da je riječ o precijenjenom manirističkom ostvarenju koje se na pogrešan način poigrava komunističkom prošlošću te zemlje. Film je ostvario solidan, ali ne i spektakularan posjet u lokalnim kinima (tridesetak tisuća gledatelja), a rasprave su se uglavnom vodile oko toga u kojoj je mjeri artistički pristup redatelja Javora Gardeva doista originalan. Riječ je o žanrovskoj mješavini neo-noirea, campa i političke drame, a predstavlja zanimljiv način povratka u prošlost, odnosno preispisivanja nacionalne prošlosti iz četrdesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća iz perspektive junaka koji je nevin završio u zatvoru i izašao na slobodu u totalitarnom režimu. Po izlasku iz zatvora luta ulicama Sofije u potrazi za nestalom ljubavlju i izgubljenim draguljem, a na tom će ga putu pratiti galerija bizarnih likova i neobičnih situacija, uz mnoštvo halucinantnih prizora, flešbekova i uvrnutih kadrova. Priča je dosta zbrkana, ali je autorski pristup konzekventan: iako groteskan i na trenutke morbidan, Zift je dojmljivo i dinamično djelo koje se odlikuje sjajnom fotografijom (snimljen je u boji, a zbog snažnijeg efekta kontrasta naknadno je prebačen u crno-bijelo).
Cumbia Callera posve je drukčije ostvarenje. Taj meksički film jedan je od najveselijih i najživljih filmova posljednjih godina; riječ je o duhovitoj pripovijesti o ljubavnom trokutu djevojke i dvojice mladića s kojima uspostavlja strastvenu vezu. Gotovo bez dijaloga i s neprekidnom glazbom u offu, Rene Villarreal snimio je zabavno i luckasto ostvarenje koje unatoč pomalo blesavoj priči naprosto zrači optimizmom i vedrinom. Iscjeliteljica (u engleskom prijevodu Native Dancer) djelo je kazahstanske redateljice Guke Omarove koja se pozabavila kulturnim stereotipima i post-socijalističkom tranzicijom. Radi se o vračari koja u slabo naseljenom dijelu Kazahstana liječi sve koji od nje zatraže pomoć, ali ju s vremenom počne ucjenjivati lokalna mafija tražeći od nje da im ustupi svoju zemlju na kojoj će poduzetnici sagraditi motel i benzinsku stanicu. Priča je zbog svoje kritičke note dosta zanimljiva (tradicionalni život u srazu s novim pravilima divljeg i beskrupuloznog kapitalizma), ali je nažalost upropaštena nekolicinom nepotrebnih scenarističkih obrata i težnjom da se likovi stereotipno i plošno prikažu isključivo kao pozitivni ili negativni, pa se čini da je film snimljen upravo za zapadnjačku publiku kojoj bi se trebao svidjeti lokalni kolorit kao neka vrsta favorizirane egzotike.
Od ostalih filmova trebalo bi svakako izdvojiti izraelsku dramu Mome ocu (Sof Shavua B'Tel Aviv) Drora Zahavija kojem je to debitantski film i koji je u Sofiji osvojio glavnu nagradu međunarodnog žirija. Radnja filma smještena je u današnji Tel Aviv i fokusirana je na mladog palestinskog bombaša-samoubojicu Tareka koji dolazi u grad s eksplozivom i planom da se raznese na glavnoj gradskoj tržnici. No, kako zbog pokvarenog mehanizma mora za dva dana odgoditi svoj naum, ostaje u gradu i zbliži se s izraelskom obitelji i djevojkom s kojom proživi ljubavne trenutke. Kad dođe vrijeme za akciju, Tarek nema izbora nego krenuti na tržnicu jer će u suprotnom ubiti oni koji su ga tamo poslali. Sama priča je pomalo šlampavo režirana i ima očitih nedostataka, ali je scenarij iznimno dojmljiv i višestruko simboličan. Ponajprije, tu je složena i vrlo snažna pripovijest o troje očeva (protagonist se uz ostalo odlučuje na akciju zbog oca), zatim isprepletanje nacionalnih stereotipa i mržnje spam Arapa, a na kraju i zabranjena ljubav izopćene djevojke Karen i izopćenika Tareka (ona se ne odijeva i ne ponaša kao ortodoksna Židovka, a on je sumnjiv i u vlastitom gradu zbog lažnih optužbi da je izdajica i prijatelj Izraelaca). Iako režija nije jača strana filma, u njemu ima toliko suptilnih i važnih detalja da ga se isplati pogledati. Zahavi upravo na mikro-razini uspijeva u sat i pol iznijeti na vidjelo samu srž bliskoistočnog sukoba te u prikazu glavnog mjesta radnje (malog trga na kraju ulice) prikazati svu složenost problema – epizodne uloge lokalnog električara, mjesnog menadžera ili skupine religioznih fanatika uvjerljivo dočaravaju život i probleme lokalnog stanovništva. Neki kritičari filmu su zamjerili činjenicu da svjesno igra na kartu emocija, odnosno da prikazuje radnju iz perspektive sentimentalne ljubavne priče, ali upravo je to okosnica filma i njegova ideološka žaoka.
U internacionalnoj konkurenciji bili su, međutim, prikazani i filmovi za koje je upitno kako su se uopće našli u natjecateljskom programu s obzirom da su ispod kriterija kvalitete čak i nekog lošijeg lokalnog festivala. Ponajprije se to odnosi na obiteljsku dramu Buđenje iz sna (El Amanecer de un sueño) španjolskog redatelja Freddyja Masa Franqueza, zatim Sušnu zemlju, neuvjerljivu priču o stanovnicima siromašnog indijskog sela redatelja Chapoura Haghighata, kao i mađarski pseudo-dokumentarac Sretno! (Bahrtalo!) o putovanju transilvanskog Roma redatelja Roberta Lakatosa, napravljen u maniri etnografskog kurioziteta i u stilu Žilnikovog dokumentarnog serijala o romskom emigrantu Kenediju. Potpuno je nejasno kako se u programu našao i Franklyn, britanski film Geralda McMorrowa u koji je očito uloženo vrlo mnogo novca, a rezultirao je potpuno kaotičnim i besmislenim ostvarenjem. Argentinski film Mogući život (Las Vidas posibles) redateljice Sandre Gugliotte mnogo je bolje ostvarenje, ali također ne pripada među festivalske favorite.
Nekoliko riječi o meni osobno najboljem djelu, rumunjskom filmu Najsretnija djevojka na svijetu (Cea mai fericita fata din lume) mladog redatelja Radua Judea kojeg je žiri FIPRESCI-ja kojem sam bio član proglasio najboljim filmom festivala. Radnja je filma iznimno jednostavna i gotovo je nevjerojatno koliko je simboličkog značaja nabijeno u krajnje nepretencioznom i skromnom ostvarenju. Riječ je o djevojci koja iz provincijskog gradića dolazi u Bukurešt na snimanje reklame; djevojka je, naime, u nagradnoj igri kompanije koja proizvodi osvježavajuća pića osvojila auto i pozvana je da u metropoli snimi spot u kojem preuzima nagradu i ujedno konzumira proizvode kompanije. Tijekom jednodnevnog snimanja, dolazi u sukob s roditeljima koji je prisiljavaju da proda auto kako bi mogli otvoriti mali obiteljski biznis. Na kraju ipak popušta pritiscima i pristaje na mali iznos novca kojeg će dobiti od oca. Priča na vrlo efektan način zrcali suvremeno rumunjsko, ali isto tako i gotovo svako istočnoeuropsko društvo u tranziciji: siromašna obitelj dolazi u metropolu starom Dacijom da bi osvojila novu koju će prodati da bi mogla preživjeti, a djevojka će morati odustati od sna o autu kao jedinom vlasništvu i simbolu slobode i nezavisnosti od roditeljske stege. Jude protagoniste snima s distance, koristi objektivne kadrove bez velikih pomaka kamere, stvarajući tako ugođaj hladnog dokumentarizma i voajerskog promatranja likova. U jednom danu, koliko traje radnja filma, gledatelj (isto kao i u filmu Mome ocu) doznaje sve o društvu u kojem se protagonisti nalaze, o novom kapitalizmu, siromaštvu, o razlici glavnog grada i provincije, zastarjelom svjetonazoru roditelja koji se ne mogu prilagoditi novim tržišnim društvenim zahtjevima i snovima djevojke o boljem i sretnijem životu. Naslov filma na kraju zvuči ironično, ali bez eksplicitne i tendenciozno nametnute pouke: snaga Judeova filma nalazi se upravo u njegovoj jednostavnosti i originalnosti, pa se možemo nadati da će iduće autorovo ostvarenje (redatelj je snimio film potaknut vlastitim iskustvom režiranja propagandnih spotova) biti jednako kvalitetno.
Zaključno, filmski festival u Sofiji dobra je prilika zainteresiranom gledatelju za upoznavanje s recentnom produkcijom filmova iz regije među kojima je velik broj intrigantnih ostvarenja, ali bi selekcija u idućim festivalskim izdanjima trebala biti malo stroža jer određeni broj filmova u konkurenciji nije zadovoljavao umjetničke i produkcijske kriterije. Od posebnog su interesa kritike i publike bile projekcije bugarskih kratkometražnih filmova gdje se našlo dosta kvalitetnih igranih i animiranih djela.
© Tonči Valentić, KULISA.eu, 18. ožujka 2009.
