Iako je nekoć i sam bio uključen u stvaranje američkih mitova, da bi potom i postao jednim od njih te stekao status jednoga od nezaobilaznih potpornih stupova suvremenoga Hollywooda, malotko se u svojoj redateljskoj karijeri poput Clinta Eastwooda usudio dekonstruirati te iste mitove, i to hrabrije od mnogih mu ljevičarskih filmskih pandana. Eastwood je otišao toliko daleko da je i svoj mačoidni status prljavoga Harryja, pravoga američkoga muškarca, dekonstruirao u izvrsnoj ekranizaciji romana Mostovi okruga Madison (1995) Roberta Jamesa Wallera te pokazao da (američki) dečki ipak plaču.
Iako mu je redateljski opus oscilirao u proteklih dvadesetak godina između izvrsnih (Nepomirljivi, Savršen svijet, Mistična rijeka, Djevojka od milijun dolara) i prosječnih filmova (Apsolutna moć, Ponoć u vrtu dobra i zla, Istiniti zločin, Krvna slika), u globalu niti s jednim naslovom nije u potpunosti razočarao, što je velika stvar, a iznimka nije niti Zamjena.
Ovdje je na tragu onoga čime se bavio u Djevojci od milijun dolara (2004); riječ je o priči o pojedincima koji se bore protiv krutoga sustava koji bi trebao raditi za njih, a zapravo u konačnici djeluje protiv njih. U Zamjeni Eastwood ide i korak dalje u seciranju mehanizama državne kontrole i društvene represije jer posrijedi je vrlo frustrirajući film, dakako u pozitivnom smislu, u razmatranju istih.
U tom filmu Eastwood društvo promatra kao strukturu sazdanu od niza mikrostruktura moći koje se ili međusobno bore ili pak surađuju ne bi li proširile svoj utjecaj te povećale sustave kontrole i moći. Tako se s jedne strane nalaze gradska uprava, policija i različiti popravni zavodi, u ovome slučaju psihijatrijska ustanova, s druge strane su mediji u potrazi za novim pričama kroz prizmu težnje da zapravo predstavljaju korektiv vlasti, a s treće strane u filmu imamo crkvu koja želi proširiti utjecaj tako da primami više vjernika koji su razočarani u državne službe jer im one više ne jamče sigurnost i zaštitu. Između tih interesnih skupina smjestila se Eastwoodova junakinja Christine Collins (Angelina Jolie) i njezina osobna drama prouzročena nestankom maloljetnoga sina Waltera (Gattlin Griffith). Nakon godinu dana istrage policija joj vraća dijete za koje ona tvrdi da nije njezin sin. Policija i gradonačelnik pod povećalom su javnosti zbog rastućeg kriminala, ali i vlastitih propusta u Los Angelesu krajem tih dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća, a kako je slučaj iznimno medijski praćen te je pobudio veliko zanimanje javnosti, Christine postaje opasnost za političke strukture grada pa je treba utišati ili barem skloniti na sigurno mjesto. Stoga je posebice zanimljivo Eastwoodovo seciranje odnosa policije i različitih popravnih zavoda.
Kada njezin neosporan autoritet ipak biva doveden u pitanje, policija, koja bi navodno trebala čuvati red i pružati zaštitu građanima, poseže za pobočnim instituacijama poput zatvora ili psihijatrijskih ustanova koje bi pomoću sustava kažnjavanja i nadzora trebale očuvati njezinu neprikosnovenu poziciju u društvu, koja je dovedena u pitanje. Tako je i Christine na prevaru otpremljena na psihijatriju jer ipak ništa opasno po društvo nije učinila da bi je smjestili u zatvor. Ali, odbijajući potvrditi da je sin kojega je dobila natrag njezin, dovodi u pitanje društveno i kulturno stabilnu kategoriju majke, što je u postojećem puritanskom okruženju dovoljan razlog da se pošalje na psihijatrijsko razmatranje, a time i ukloni prijetnja državnim strukturama. Kako to obično biva, na psihijatriji su mahom osobe smještene ne zbog svoje podrovane duševne situacije, nego zato što su svojim ponašanjem dovele u pitanje opravdanost metoda kojima se državni aparat služi, ali ipak ponajprije stoga što su se zamjerile moćnim muškarcima s kojima su dolazile u interakciju, čime autor zapravo započinje i razmatranje jednoga krajnje šovinističkoga društva temeljenog na rodnoj asimetriji. Ludilo zatočenica psihijatrijske ustanove u Zamjeni zapravo označava alternativu, dovođenje u pitanje normativnosti koju nameću one institucije koje imaju moć pa su time Christine i njezine cimerice ovdje jedine koje ispravno vide kako stvari stoje.
Zanimljiv je i redateljev odnos prema religiji jer nikada ne podcrtava religioznu notu u filmu. Iako Christine tijekom cijeloga filma pomaže svećenik (vrlo dobri John Malkovich), koji svakako ima u toj priči i vlastite interese, ona tijekom čitavoga filma ostaje vjerski neopredijeljena, čime se izbjegava manipulativnost te ostvaruje autorov nepristran odnos prema međusobno sukobljenim stranama jer on je jedino na strani vlastite junakinje.
Osobno sam vrlo skeptičan prema filmovima utemeljenima na istinitom događaju, makar ih radili i dobri redatelji poput Eastwooda, jer mirišu na pretjeranu manipulativnost, patos i sklonost prema emocionalnom pražnjenju te u sjećanje prizivaju sve one televizijske filmove za dosadna kišna nedjeljna popodneva koje zaboravljate odmah nakon odjavne špice. Međutim, Eastwood vješto izbjegava zamke materijala i tek rijetko prelazi podnošljivu granicu emocionalnosti. Iako u filmu postoji možda odveć naglašena crno-bijela podjela na pozitivce i negativce, taj žanrovski križanac melodrame, trilera i sudske drame vrlo dobro funkcionira, iako je sasvim dobro mogao proći i bez sudskoga segmenta.
Evociranjem atmosfere kraja dvadesetih i početka tridesetih godina dvadesetoga stoljeća u Los Angelesu te razmatranjem isprepletenosti korupcije, kriminala i državnih institucija, redatelj je na tragu izvrsnoga Hansonova filma L. A. povjerljivo (1997), a tome svakako pridonosi i Eastwoodova staromodna režija. Stoga film uspješno i uvjerljivo funkcionira na objema razinama – kao osobna drama glavne junakinje te već spomenuta analiza mehanizama društvene kontrole, koja se ostvaruje kroz prizmu njezina sukoba s državnim instituacijama koje su joj trebale biti od pomoći.
Na kraju valja spomenuti Angelinu Jolie, čija sugestivna i emocijama nabijena glumačka izvedba drži sve segmente filma na okupu.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 17. veljače 2009.
