O žudnji, iluzijama i izgubljenim domovima
Divlji dijamant (Diamant brut), red. Agathe Riedinger, Francuska, 2024.
-
Znati pjevati. Znati plesati. Wow! Čini se da netko s tim sposobnostima može i treba osvojiti čitav svijet. No, je li tomu baš tako? Zahtijeva li suvremenost ipak i nešto više od ovih dviju sposobnosti: pjevati i plesati? Npr. biti influencericom!
Da, ovo je priča o kojoj govori dugometražni kino-prvijenac Agathe Riedinger, Divlji dijamant (Diamant brut, 2024.). Devetnaestogodišnja Liane (Malou Khebizi) živi s majkom i mlađom sestrom u neuglednom stanu, za kojeg duguju stanarinu, negdje na Azurnoj obali. Njezina je sposobnost, ali i osobnost u gore spomenutim umijećima, plesu i pjesmi. Dakle, nadarena je. Njezin je, pak, socijalni status u posvemašnjoj suprotnosti s time. Oblačeći se poput male seksi-barbike, Liane povremeno prodaje bižuteriju, parfeme, utikače i punjače za mobitele, te slične sitnice. No, ona je netko. Na svom Instragram-profilu ima više od 30 tisuća pratitelja. Njezini je followeri vole, a ona uživa u svakom svom postu i videu kojim im sebe prezentira. Što, zapravo, znači, biti influencerica? Pa, nisam baš siguran. Iz same bi riječi proizlazilo da to znači „imati utjecaj“. Na što? Na koga? Upravo na iste one koji i sami nemaju neke druge svrhe i SMISLA nego da sva svoja dnevna 24 sata poklanjaju digitalnoj teksturi u koju zure, skrolaju, pa nešto prilijepe… pa opet skrolaju, pa gledaju broj pregleda, pa onda opet zure… poslušaju malo glazbe u nekom videu, pa onda opet zure, da bi zatim skrolali…
No što je sve to? U čemu je catch cijele stvari? Nema ga… Barem ne u nekom opipljivom smislu. To je stvarnost sàma. Liane jest osobnost koja se prepušta tom i takovom realitetu, a koji uopće ne cijeni niti poštuje osobnost, nego tek image. Kroz svakodnevno gluvarenje, ona doista vjeruje da nema realnosti izvan reality showa. U dramaturški ključnom momentu filma, Liane bude na audiciji za jedan takav reality show. Pred statičnom kamerom ona priča o sebi i svojoj ambiciji. Kamera se u toj nekolikominutnoj sekvenci/kadru približava njezinu licu, na kojem se iscrtava sve veća tjeskoba i strah. Jer, što ako ne uspije? Ako je ne izaberu? Ako nikad ne bude pozvana u stvarnosni raj negdje na Floridi, otok tajni, u Miami?
Redateljica i scenaristica kino-storiju vodi u klasičnom narativnom modusu. Često fiksirajući lice svoje protagonistice, ona istodobno prati i njezin stres i tjeskobu. Liane se pred kamerom doista ogoljuje. Kako u prenesenom smislu, tako i doslovno. (No u nijednom trenutku to ne prelazi granice ukusa, erosa i ljepote.) Ljepota? Što s time? Počesto se tijekom filma naglašava ta ljepota. U čemu je ona? „Svijet treba ljepotu… kako bi se ljudima olakšao život“. Doista? Zašto? Pitanja su to na koja bi gledatelj morao moći naći odgovore nakon viđenog u kinu. Zaista? I nalazi li ih?
Iskustvo odgledavanja Divljeg dijamanta kod pisca je ovih redaka izazivalo ponajprije – tjeskobu. Slutim što protagonistica želi, ali… Svojevrsna nelagoda očitovala mi se i u kroničnom nedostatku humora, barem nekog duhovitog momenta. Cijeli je film postavljen u modus navlastita realiteta što isključuje emocije koje ne idu prema stanovitu sažalijevanju Liane. Jer, čak i jedini moment mogućnosti emotivne veze ostaje tek usputnim. Naime, Lianin su-drug iz školskog doma u Toulonu, Dino (Idir Azougli) – dojma sam – doista bi trebao biti njezin nevino-mladenački, ljubavni odabir. (Uostalom oboje su dijelili teški usud djece smještene u dom, bez roditeljskog autoriteta , ali i ljubavi.) Ipak, među njima ne dolazi do nekakve romantične veze (ili je ona tek prigušena?).
S čestim persiflažama, to jest sekvencama u kojima Liane biva uvučena u paralelni svijet Instagrama – a koji je zapravo jedini svijet koji postoji, naime ne postoji stvarnost izvan svoje medijske (re)prezentacije – bivamo dodatno otuđeni. Želi li Liane doista Dina? Ili je on tek usputna postaja iz socijalno deprivirane zbilje, a na putu u jedino moguću stvarnost reality-showa? Lajtmotiv nesagrađene kuće, a kraj koje se zbivaju česti susreti Dina i Liane, poprima u Divljem dijamantu ulogu provodne ideje filma Agathe Riedinger – ulogu nikad ostvarive žudnje za nekim stabilnim, čvrstim Domom, Utočištem. Sve je u iščekivanju poziva od strane nevidljive voditeljice Audicije na kojoj je Liane bila. Kratki trenuci Lianine tugaljive, sjetne pjesme, upravo su to – kratki trenuci. Također, potencijalno dramaturški (seksualno) najuzbudljiva scena protagonističina plesa pred nepoznatim muškarcima, biva naprasno prekinutom. Zapravo, odajem priznanje autorici da nije poklekla pred iskušenjem da njena Liane izgubi čast (i nevinost!).
Divlji dijamant mogao je biti (i) bolji film. Da je bio idejno jasniji i s ponekim eksplicitnijim komentarom svijeta koji to i nije… naime, svijet. Također, ne ulazi se u njegovu kritiku i svijest protagonistice s obzirom na njen bunt protiv njega. Ali, i u obliku u kojem se predstavio pred svjetskom kino-elitom na prošlogodišnjem Cannesu, zapaženo je ostvarenje. Bez humora, ali s mnogo suosjećajnosti koja izviruje iz odnosa autorice i njezinih likova. Ženski je ovo film (iako je muški lik u njemu najbolji!), ali bez patetike zapadanja u neko takovrsno žensko pismo. Ne, nije dosta znati plesati i pjevati, mora se biti influencericom.
Lianina tinejdžerska ljepota ovladala je doživljajem u kinu. Ljepota je realizirana. Osmijeh na njezinu licu u posljednjem kadru-sekvenci dokaz je tomu. Ili možda, ipak?
©Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 8. siječnja 2025.