Portret djevojke u nastajanju

Bird, red. Andrea Arnold, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Francuska, Njemačka, 2024.

  • Novi film zapažene britanske redateljice Andreje Arnold Bird prošao je malo ispod radara svjetskih filmskih festivala, iako prikazan na Canneskom filmskom festivalu u svibnju 2024. No nagrade nije osvajao, iako ovaj put Arnoldica okuplja zbilja zanimljiva imena u svome povratku u rodnu britansku grudu. Njezin prošli igrani film, usto najrazvikaniji, nimalo zato lošiji od ostalih, American Honey, smješten je na američki Srednji zapad te je prošao izuzetno dobro i kod kritike i kod publike a danas njeguje kultni status. No bilo je to već davne 2016. godine. Nakon njega snimala je tv-serije te neobični dokumentarni film Krava.

    Arnold se igranim Birdom vratila na europski kontinent i ujedno nije mijenjala svoj vizualni prosede, svoje poetične zanose i britku kameru koja snima navijek nesretne ali ponekad i pomalo sretne marginalce. Arnold je uz Seana Bakera, sad već velikog autora koji je osvojio i Zlatnu palmu te mu se smiješe Oscari za Anoru, izvrsna predstavnica novijeg umjetničkog filma koji suptilno portretira white trash, siromašne i marginalne (otpadnici, makroi, prostitutke, porno glumci, tek propupali tinejdžeri, pripadnici sekti) pojedince bilo iz SAD-a (oba filmaša) ili Velike Britanije (Arnold). Možemo reći da njih dvoje izvrsno korespondiraju te su brat i sestra velikog i malog kontinenta.

    Arnold je uvijek voljela u svoje filmove dovoditi kontroverzne poznate glumce te je tako glavnu rolu u Akvariju (njezin veliki proboj 2009.) odigrao Michael Fassbender (kasnije postaje još veća zvijezda filmovima Nemilosrdni gadovi i Sramota) a glavnu ulogu u American Honeyu još kontroverzniji bad boy američkog filma Shia Le Beouf (poznat iz Nimfomanke Larsa Von Triera).

    Pak u novom, pomalo nezapaženom ali nimalo lošijem od ostalih naslova, Bird, dovela je prave kultne zvijezde umjetničkog filma: zvijezdu Petzoldovih filmova Franza Rogowskog (izuzetno karizmatičan njemački glumac) te Barryja Keoghana (najzapaženiji po ulozi nestabilnog teena u Lanthimosovom Ubojstvu svetog jelena te u ulozi u oskarovskome filmu Duhovi otoka).

    Uz te velike glumce, ona je poput nekada Sashe Lane, ponovno otkrila izvrsnu mladu glumicu Nykiyju Adams, vrlo sugestivnu i uvjerljivu djevojčicu, u filmu 12-godišnjakinju Baylie koja tek stasa u pubertet. Baylie je dakle teen iz nesređene mnogobrojne obitelji, otac joj je istetovirani diler Bug (izvrsni Keoghan) koji se ženi nakon tromjesečne veze a djevojčica je pozvana na svadbi biti djeveruša u leopard kostimu. Ona s gnušanjem odbija veliku ulogu te bježi iz kuće i šiša se na dječačku kratku frizuru. S druge strane njezina majka, mulatkinja Peyton koja uz nju ima još troje djece, započinje vezu sa Skateom, agresivnim alkoholičarem i narkomanom. S Bugove strane Bailey ima i starijeg brata koji pak očekuje dijete sa svojom 14-godišnjom djevojkom. Novo vjenčanje oca, život u skvotu u grafitima išaranim sobama, spavanje na prljavim madracima i jutarnje promatranje leptira uz lelujanje starih zavjesa, atmosfera je koja čini djevojčicu neobično snenom ali i s druge strane muškobanjastom te naoko tvrdom. Ona voli snimati svoju svakodnevicu, te se zanosi svime letećim, insektima, leptirima i pticama, bilo galebovima, gavranima ili pravim ljudskim pticama. Njezin prvi životni crash bit će Bird, neobični momak kojeg će upoznati na livadi na kojoj poetično pasu konji. Bird će biti obučen u suknju te će imati zečju usnu. Bird će biti neobično blag u ophođenju a njegov će pogled biti nečovječno snen i u daljinu. On traži svoje davno izgubljene roditelje a djevojčica mu u tome pomaže. Bird uvelike pomogne Bailey u agresivnim nasrtajima Skatea na njezinu majku. U isto vrijeme Bug će zaneseno učiti valcer za svadbu, tjerati halucinogenu žabu da slini na pjesme Coldplaya ne bi li prodao drogu te će jurcati na svom skejtu po ulicama Kenta uz nevjerojatno cool glazbu benda Fontaines D.C.

    Nije li vam ovaj kratki sinopsis slikovito nagovijestio sve o filmu, dodajmo da je film izvrsna alegorija na želju čovjeka da se riješi okova života, da bude slobodan, a tko je najslobodniji među životinjama negoli ptica. Ptica leti visoko gore u nebesima gdje je nitko ne stiže. Baš čovjek-ptica jest i naš Bird a kasnije (spoiler) i mala Bailey – ti nesretni mladi ljudi koji ne pripadaju životu na Zemlji nego baš nebesima poput pravih pernatih anđela.

    U ovom potresnom ali zaokruženom filmu zaboravite na okvire i pravila, jer ako ga gledate s raznim predrasudama može vam se ne svidjeti, ali onda to i nije poetika za vas. Upravo taj raskol između uvjerljivih životnih skvoterskih scena mlađih i starijih marginalaca, ljudi s ruba života i imaštine i neimaštine te scena prirode koja je slobodna i otvorena, lišena materijalnosti, čini film izuzetno uspjelim.

    Neočekivanost i krajnje iznenađenje leži u momentu kada spoznamo da Bird nije samo čovjek niti vilenjak kao što pretpostavljamo nego čovjek-tica (kako je zgodno primijetio direktor festivala Petar Milat u najavi filma, referirajući se na naslov filma Dušana Makavejeva Čovjek nije tica). Ovaj put čovjek je doslovno tica s pripadajućim mu pernatim obilježjima, s krilima koji ga vinu toliko visoko da ne možemo ni zamisliti. Ptica znači otklon od ovoga nestvarno surovog svijeta, ptica znači odlazak u slobodu, ptica znači drugi svemir. Bailey je navikla rješavati probleme sama, jer ni u koga se ne može pouzdati niti na ikoga osloniti; ona ima dvanaest ali je ptica, možda tek treba dobiti krila, ali će ih i dobiti. I figurativno i doslovno. Ptice vide daleko i snažno, one imaju žute oči i vrebaju, vrebaju na svu nepravdu svijeta.

    Budući da je ovaj film za razliku od redateljičinih prošlih filmova ipak pomak u fantastiku i alegoriju, znači korak progresivno naprijed, nije mi jasno kako je prošao izvan radara. Možda upravo zbog njegove nekonvencionalne hrabrosti da se izloži krajnje beskompromisnom i naoko iracionalnom filmskom razrješenju.

    Najupečatljiviji prizor filma, kako to planski i pomalo stereotipno biva, odlazak je Bailey, Birda i njezinih braće i sestara na lokalnu neuglednu i sivu plažu: usred sivila niče neka nada, nada u izron iz problema koje uvijek nose siromašni i bijedni marginalci. Arnoldica vjeruje u bolje sutra, u Bailey koja će na kraju filma obući kostim leoparda te plesati sa svojim vršnjakom na svadbeni tanc. Ona jest tica, rastaje se sa svojim kompanjonom Birdom koji odlazi daleko u nebo, ona jest tica a tica znači biti senzibilna, ranjiva i nekompatibilna sa svijetom oko sebe. Ipak, Arnold daje nadu u njeno bolje sutra jer ona ne podliježe konvencijskim stereotipima.

    Andrea Arnold je veliko ime umjetničkog filma, njezine sekvence su nezaboravne, iako katkad naivno poetične. Nema mjesta patetici, iako patetika ponekad izvrsno igra na mjestima gdje nade nema. Ipak, ova redateljica uvijek vidi nadu za svoje junake.

    Portret djevojke u nastajanju je portret ptice u dobivanju krila. Shvatite ovaj film kako želite, no svakako ga ne propustite.

    ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 8. siječnja 2025.

Piše:

Ivana
Perić

kritike i eseji