Prijateljstvo, majčinstvo i potraga za vlastitim identitetom

Moja genijalna prijateljica: Priča o izgubljenom djetetu (My Brilliant Friend), sezona 4, Italija, SAD, HBO MAX, 2024.

  • U posljednjoj, desetoj epizodi (ili poglavlju 34: The Restitution) četvrte sezone Moje genijalne prijateljice podnaslovljene Priča o izgubljenom djetetu (2024), snimljene prema napolitanskoj tetralogiji talijanske spisateljice Elene Ferrante (Izgubljena kći, Lažljivi životi odraslih) protagonistica Elena Greco (Alba Rohrwacher) prati najstariju kći na aerodrom. Potonja je nakon niza razočaranja te sukoba s majkom odlučila otputovati ocu Pietru (Pier Giorgio Bellocchio) u Sjedinjene Američke Države, gdje planira nastaviti život i obrazovanje. Majka joj u trenutku opraštanja, potaknuta njihovim poljuljanim odnosom, govori da se nada kako će jednom moći poraditi na relaciji te je vratiti u stadij prije nego su razmirice započele. Kći joj odgovara vrlo izravno i bez uvijanja da to vjerojatno neće biti moguće jer je tijekom cijeloga života bila usmjerena isključivo na dvije stvari: na tetku Lilu (Irene Maiorino) i svoj spisateljski posao.

    Ovaj odgovor predstavlja sukus cijele priče Moje genijalne prijateljice, koja razmatra profesionalno ostvarivanje napuljskih žena u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, što je prožeto obiteljskim obvezama, širokim društvenim promjenama te konfliktnim prijateljskim odnosom. Fabula obuhvaća cjeloživotno razdoblje u maniri razvojne priče, putem koje sagledava stasavanje dviju žena iz siromašnoga radničkog naselja u Napulju te njihov višedimenzionalan i iznimno složen odnos kao i nastojanje da se egzistencijalno ostvare, u što su upleteni i ambivalentni osjećaji naspram majčinstva. Razvojnom tipu naracije koji ocrtava odrastanje protagonistica pa obuhvaća cijelu jednu epohu, odnosno drugu polovicu dvadesetoga stoljeća, odlično odgovara serijalizirana forma koja omogućuje stupnjevito praćenje promjena u životima i psihologijama likova. Kao i prethodne sezone, tako i ova vjerno prati radnju predloška, a deset epizoda daje dovoljno prostora i vremena da se naglasi i razradi taj evolutivni element u priči.

    Elena Greco se na sugestiju Lile, a nakon rastave braka, vraća prvo u Napulj kako bi živjela s Ninom, a nakon raskida s njim u svoj napuljski kvart u kojem se uočavaju promjene koje donosi vrijeme i modernizacija. Ipak, neke stvari ostaju iste: kolektivizam i nasilje te isprepletenost kriminala sa životnim sudbinama i procesima kao i veliki svjetonazorski i gospodarski raskorak između talijanskoga juga i sjevera. Priča naglašava tu gotovo atavističku povezanost s prostorom, ističući ambivalentan stav prema porijeklu i pripadnosti. Siromašna radnička kći Elena putem se vlastitih sposobnosti, inteligencije i talenta te uz pomoć dobrog obrazovanja izdigla iznad svoje sredine te se uspjela profesionalno ostvariti kao spisateljica i intelektualka. Na tom putu pratile su je brojne prepreke u rasponu od klasnoga srama do predrasuda njezinih sjevernjačkih kolega i profesora koji su u njoj vidjeli priprostu južnjačku djevojku. Unatoč tome, Elena se nikako ne može otrgnuti od svijeta iz kojega je iznikla te u četvrtoj sezoni napokon shvaća da se nema razloga sramiti.

    U recentnoj sezoni odnos Elene i Lile ponovno postaje tijesno blizak i klaustrofobičan, tim više što naposljetku žive u istoj zgradi, jedna iznad druge, istodobno ostaju trudne te zajednički odgajaju svoje kćeri. Za razliku od prijateljice, Lila nikada nije napustila rodni grad te je ostala tijesno vezana uz procese, pojave i ljude u kvartu, kojima na različite načine putem svoje informatičke tvrtke nastoji pomoći, što predstavlja svojevrsni kontrapunkt Eleni koja ih je ostavila u potrazi za boljim i drugačijim životom. Stoga jednim dijelom njezin povratak predstavlja suočavanje sa svijetom koji je htjela ostaviti za sobom, što joj nikako nije uspijevalo zbog duboke povezanosti s Lilom.

    Serija je uspjela kroz četiri sezone prikazati i razviti višeslojan prijateljski odnos, koji zadobiva novu dimenziju u zreloj dobi protagonistica. Njih su dvije neraskidivo povezane te gotovo ne mogu funkcionirati jedna bez druge, do te razine da navedeno šteti odnosima s ljudima iz njihove neposredne okoline, primjerice djeci i/ili partnerima. Istodobno ta relacija predstavlja i iskorištavanje: Lila koristi Elenine spisateljske mogućnosti i društveni utjecaj kako bi se obračunala s mafijaškom braćom Solara. Njih se dvije također nadmeću, a navedeno se vidi u profesionalnim kontekstima kao i u odgoju djece. Fascinantnost odnosa koji serija raščlanjuje ogleda se u njegovoj višeznačnosti, iznimnoj složenosti i ambivalentnosti, što je scenaristički i glumački odlično izvedeno. U posljednjoj sezoni protagonistice tumače nove glumice: Alba Rohrwacher i Irene Maiorino, koje su naslijedile Margheritu Mazzucco i Gaiaju Girace te su uvjerljivo nastavile njihovu glumački utabanu stazu. Alba Rohrwacher nastavlja Elenu tumačiti kao smirenu, gotovo pasivnu, kontemplativnu osobu, a Irene Maiorino daje Lili potrebnu dozu energičnosti i izravnosti, podcrtavajući njezinu promjenjivu narav te sposobnost da zajedljivo zaskoči prijateljicu tamo gdje je najviše boli.

    Na vizualnom i formalnom planu serija prati prethodna tri izdanja te nesporno ulazi u domenu kvalitetne televizije, napose u kontekstu kinematografizacije materijala. Nije naodmet spomenuti da su ranije sezone u stilskom sloju nastojale pastiširati vizualni stil filmskih ostvarenja karakterističan za vrijeme radnje pojedine sezone serije (pedesete, šezdesete, sedamdesete godine dvadesetoga stoljeća). Serija neosporno ima vrlo rafiniran vizualni stil, koji katkada graniči s manirizmom, a toga se u  Priči o izgubljenom djetetu držala i nova redateljica Laura Bispuri (Vergine giurata, 2015; Figlia mia, 2018), koja je naslijedila Saveria Costanza (1, 2) te Danielea Luchettija (3). Gledajući ostvarenje, katkad imate dojam da čak i siromaštvo te oronula pročelja i stubišta radničkih kvartova moraju biti estetizirana u svojoj derutnosti.

    Serija nije lišena melodramatskih dijelova te tipičnoga talijanskoga južnjačkoga folklora, a Elenini voice overi katkad zvuče odveć pretenciozno kao i Ninove sporadično naporne političke tirade, koje se gotovo romantiziraju, iako scenaristički nikada nije dovoljno uvjerljivo motivirano zašto je protagonistica cijeloga života ostala fascinirana jednim rutinskim zavodnikom i narcisom koji isključivo voli slušati sebe.

    ©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 3. siječnja 2025.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji