Filmski traktat o životu, preljubu, ljudskoj prirodi i društvenim kontrastima
Noć (La notte), red. Michelangelo Antonioni, Italija, Francuska, 1961.
-
Jeanne Moreau i Marcello Mastroianni bili su te 1961., kad je sniman film Noć Michelangela Antonionija, već prilično velike filmske zvijezde. Francuskinja i Talijan nastupili su prije toga u nekoliko filmova koji su im utrli put u beskrajnu slavu. Moreau je već glumila glavne junakinje u dva filma tada mladog Louisa Mallea: Ljubavnicima i Liftu za gubilište a također je tumačila naslovnu ulogu u kultnome filmu Moderato cantabile Petera Brooka (ovaj zadnji snimljen je po romanu čuvene Marguerite Duras a po istom djelu Arsen Dedić nazvao je svoju poznatu šansonu). Mastroianni je pak postao poznat filmom Marija Monicellija Nepoznate osobe iz 1958. a godinu prije Noći snimio je svoj ultimativni umjetnički hit s Federicom Fellinijem, Slatki život.
Takve dobre reference zapazio je kod naših glumaca i sam Antonioni, pa im je dodijelio naslovne uloge bračnog para u krizi: nevjernog pisca Giovannija i njegove bogate nesretne supruge Lidije, u svom drugom dijelu tetralogije o ljubavi i egzistencijalizmu, filmu Noć. U tom naslovu je jaku sporednu ulogu odglumila neizbježna Monica Vitti, ovaj put s crnom perikom, inače životna družica samog redatelja. Bez njezine epizodne uloge razmažene bogataške kćeri teško bi bilo zamisliti da bi ovaj film bio ovako izazovan.
Noć je prekrasna. Noć je crna. Noć je zvjezdana. Noć je sumorna. Bezbroj je načina kako opisati noć. Čak se i Van Gogh impresionirao zvjezdanom noći te je ovjekovječio u jednom od svojih najpoznatijih djela. I doista, usprkos bistrini i jasnoći dana, usprkos svjetlu koje je izvor života, uvijek nas je nekako vukla ta divlja i nepredvidljiva noć. Jer što se desi u noći, u noći ostane, baš poput one Las Vegas kovanice.
Noć iz ovog filma prekrcana je događajima, iako ponekad u nekim sekvencama imamo dojam da se baš ništa nije desilo. Film počinje scenom umirućeg Tommasa, bliskog prijatelja bračnog para Pontano. On kao da im oporučno ostavlja u amanet da moraju razriješiti svoj bračni status, u zraku upitan od početnih kadrova filma. Ubrzo doznajemo da je Tommaso i više nego naklonjen Lidiji, da je Giovanni serijski preljubnik (scena u kojoj ga napastvuje djevojka iz bolnice, očito ne baš uračunljiva, a on se ne opire, donosi uvid o njegovoj problematičnoj odanosti supruzi) a da Lidia živi u nekim boljim, prošlim vremenima. Tako se ona brzo uputi u svoj bivši kvart, tamo tumara, zagleda ljude, posebno mladiće, zaustavlja jednu uličnu tuču te zove muža da je pokupi. Ali, noć je tek počela.
Lidia ne želi ostati doma tu večer nego želi zabavu. Giovanni joj ugađa. Sljedeći je na redu noćni klub u kojem Giovanni ne skida oči s mlade tamnopute zabavljačice koja se izvija svom svojom erotskom snagom dok Lidia zuri u prazno.
Lidia nije ponižena i ne želi doma. Odlaze na party kod Giovannijevog mecene, bogataša koji ne zna umjetnost ali zna zaraditi pare. Njegova problematična kći Valentina zavest će te večeri i Giovannija, a pomalo i njegovu suprugu, koja će unatoč divnoj noćnoj sekvenci s mladim udvaračem ostati vjerna svom mužu.
Dok sam gledala film Noć, odmah me ta šezdeset trogodišnja starica od filma podsjetila na svog offspringa, svoje čedo, film kojemu je Noć sigurno uzor, film još jednog Talijana, mnogo mlađeg – Paola Sorrentina, Velika ljepota, nagrađenog brojim priznanjima. Ova Noć, ta filmska starica, iznjedrila je – sigurna sam, upravo to čedo ili kako hoćete – unuče iz 2013., a čak mu je i tematika vrlo slična.
I jedan i drugi film pričaju priču o umjetniku, piscu umornima od svog posla kojeg smatraju beskorisnim i nepotrebnim, pretencioznim fikcijama koje ih više ne uzbuđuju. Noć predstavlja još potentnog recimo četrdesetogodišnjeg pisca, dok Velika ljepota predstavlja pisca u njegovim poznim godinama. I jedan i drugi film slave život, groze se ali i glorificiraju kraj, ambivalentno govore o serijskim preljubnicima i muškoj konstantnoj nevjeri i visokom mondenom društvu koje je dozlaboga dokono i isto tako jalovo kao i pretenciozna fikcija koju naši junaci pišu.
Ove reference nisu nipošto loše po naše čedo i unuče, film Velika ljepota, jer to je ingeniozan traktat o slavi, nevjeri, ljepoti življenja i činjenici da svi završavamo isto. Baš iz tog apsurda koji je bolje podvučen u filmu Sorrentina proizlazi svaka naša akcija. Antonioni se u svome remek-djelu Noć posvetio jednoj noći u kojoj je uz preljub, skori preljub, svakakvu frustraciju, mecenaštvo, izdaju integriteta, beskrajnu jalovost bogatstva prikazan i taj smisao života, baš kako rekoh – od samog početka, od scene umirućeg Tommasa. Amanet Tommasa Pontanovima jest da propitaju vole li se, što dovodi do možda najkultnije filmske scene ikada.
Radi se o kraju filma, kada Pontanovi napuštaju razuzdanu zabavu u samu zoru. Orkestar svira, ljudi leže ispod drveća ili po putu, njih dvoje hodaju ne bi li otišli ili pod a – svatko na svoju stranu, pod b – skupa ili se nastavili valjati na travi kao tinejdžeri, pod c. Pogodite što je odabrao naš Antonioni. Enigmatik filma, taj čvorista ljudskih odnosa i veza, prepuklih i zavezanih ponovno, kao da vjeruje u ponovne pokušaje. Ili ne. Nikad nećemo saznati.
Lidia govori Giovanniju da joj je Tommaso, sad već mrtav, značio mnogo ali da nikad nije otišla predaleko. Pontano se otvara i govori da je đubre koje joj nije dalo ništa doli sebe i sebe samohvalisavog. Lidia počinje čitati ljubavni zapis upućen njoj, za kojega Giovanni pita tko joj je to napisao. On ne prepoznaje vlastite retke priznanja ljubavi jer u tu ljubav on niti vjeruje niti je osjeća, a bogme niti sprovodi. Giovanni je produkt vremena, prodavač magle, serijski suknjoljubac povezan s tom istom ženom možda radi sporadično u filmu spomenutog njezina bogatstva.
Nakon što mu Lidia govori da je umorna i da ga više ne voli, on je ne pušta. Valjanje na travi, doručak na travi, uslijedit će još jedno zvjezdano nebo. Mi ni sami ne znamo hoće li ga Pontanovi dočekati skupa. Nije to ni bitno – čvor je vezan, neće se tako lako razvezati.
Ovo vizualno, glumačko i ambijentalno filmsko čudo opravdano je dobitnik Srebrnog medvjeda na 11. Berlinskom filmskom festivalu, a veliki Stanley Kubrick rekao je da mu je to jedan od omiljenih filmova. Pogledajte ga i otiđite u miru!
©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 15. prosinca 2024.
Piše:

Perić