Estetika naspram sadržaja i problem političke dvosmislenosti

Limonov: The Ballad, red. Kirill Serebrennikov, Italija, Francuska, Španjolska, 2024.

  • Kirill Srebrennikov (Petrov`s Flu, 2017; Tchaikovsky`s Wife, 2022) imao je zavidnu karijeru u Rusiji kao filmski i kazališni redatelj te scenograf, što se promijenilo 2017. godine kada su ga ruske vlasti uhitile zbog navodnih financijskih malverzacija te je dvije godine proveo u kućnom pritvoru, no sudska trakavica tada nije završila pa je proces potrajao do 2022. godine, nakon čega je autor napustio Rusiju. Mnogi smatraju da je pravni progon Srebrennikova bio rezultat njegova zamjeranja ruskom političkom establišmentu s čijim se stavovima razilazio, kao što se i njegov protagonist ne slaže sa sovjetskom politikom i književnim krugovima. Limonov (2024) njegov je prvi film koji je u potpunosti rađen izvan Rusije, u francusko-švicarsko-talijanskoj koprodukciji, premda se bavi ruskom tematikom i problematikom te predstavlja ekranizaciju istoimenoga biografskog romana Emmanuela Carrerea.

    Limonov iz naslova opskurni je ruski književnik i političar Eduard Limonov, rođen Savenko (prezime je skovao prema ruskom slengu u kojem limonka znači ručna granata, a što bi trebalo upućivati na njegov antiestablišment karakter koji se bunio protiv sovjetskoga mainstreama) koji je imao osebujan i dinamičan život kako u Sovjetskom Savezu, koji je napustio 1974. godine, pa tako i na Zapadu, iz kojega se u Rusiju vratio 1991. godine, dakle nakon raspada Saveza i njegovih političkih struktura. Film naglasak stavlja na aspekt protagonistova života upravo između odlaska i povratka, kada je živio u migraciji.

    Srebrennikov nastoji rekreirati Limonovljev životni put tako da izbjegne opća mjesta i zamke biografskoga žanra, a tu mu najviše koriste vizualna i formalna poigravanja, a manje narativna inovativnost. Priča započinje protagonistovim povratkom u Rusiju 1991. godine, kada održava konferenciju za novinare, gdje se proglašava ruskim nacionalistom. Ta pozna faza njegova života i djelovanja, od devedesetih godina prošloga stoljeća do smrti 2020. godine, u filmu je u potpunosti zaobiđena. Fašistički impulsi njegova djelovanja, antisemitizam, nacionalistička podrška ruskoj aneksiji Krima te agresiji na Ukrajinu, kao i podrška bosanskim Srbima u ratu u Bosni i Hercegovini sasvim su izostavljeni iz filma. Kao što je protagonist bio tijekom života kontradiktoran po pitanju vlastitih političkih i životnih stavova te svjetonazora, tako je i redatelj proturječan s obzirom na protagonista te pristup građi.

    Naravno, od umjetničkoga djela poput filma ne zahtijevamo da zauzima stav, niti redatelj nužno mora sugerirati svoje mišljenje o predmetu bavljenja, no ipak znakovitim ostaje činjenica je cijeli jedan segment života protagonista izostavljen i zaobiđen, da ne kažem sasvim prešućen. Cjelina je ionako predugačka u trajanju od gotovo sto četrdeset minuta pa bi razmatranje dodatnih triju desetljeća života svakako opteretilo priču, no u tom slučaju bi format miniserije bio prikladniji za ovakvu vrstu materijala. Redatelju je ujedno možda bilo nelagodno i teško baviti se problematičnim aspektima protagonistova života jer segmenti koji su uzeti u obzir ionako su sami po sebi kontroverzni, a možda bi zahtijevali i drugačiji pristup.

    Nakon Limonovljeva povratka u Rusiju slijedi analepsa koja nas vraća u šezdesete godine i njegovu mladost, kada je kao radnik radio u tvornici u Harkivu. Dobivamo maglovite naznake psihičkih problema jer ga je majka strpala na psihijatriju, te nezadovoljstva radnim okruženjem u kojem se ne može razvijati njegov spisateljski talent. Stoga je naredna postaja Moskva i njezini salonski književni krugovi gdje upoznaje Elenu, koja mu postaje ljubavnica, no nikako se ne uspijeva probiti u književni establišment. Zbog javnoga i književnoga djelovanja protagonist biva prognan iz Sovjetskoga Saveza pa završava s Elenom u New Yorku sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, boemski živeći u opskurnim stanovima te se družeći s ljudima s dna društvene ljestvice, odnosno socijalnim otpadnicima. Pritom u jednom trenutku postaje posluga bogatom poslovnom čovjeku u New Yorku da bi naposljetku završio u Parizu, gdje se počinje kretati u intelektualnim i književnim krugovima te stječe dugo žuđeno priznanje i slavu, no njegov eksplozivan temperament neprestano mu stvara nepremostive probleme.

    Priča završava gdje i započinje, u Rusiji 1991. godine, na konferenciji za novinare, čime se sugerira da je Limonov napravio puni krug te kreće naredna životna etapa u koju gledatelj nema uvid. Ben Whishsaw (Skyfall, Cloud Atlas, Spectre, Paddington) energično je utjelovio naslovnoga protagonista kroz nekoliko desetljeća njegova života, živopisno podcrtavajući njegovu energičnost, proturječja, buran temperament te naznake psihičkih problema, pa njegova glumačka kreacija nosi film.

    Segmenti prošlosti izneseni su u linearno-kronološkoj maniri, no unatoč tome film djeluje digresivno i epizodično, što ostavlja dojam da cjelini nedostaje koherentnosti. Rezultat je to redateljeva postupka koje postaje u životu protagonista – a one su mahom povezane uz konkretne urbane lokalitete (Harkiv, Moskva, New York, Pariz), doživljava kao izdvojene etape u životu lika, epizode, koje nisu nužno povezane te kao takve ne moraju doprinositi razvoju lika i njegovih stavova. Navedeno je sugerirano i formalnom podjelom filma u poglavlja. Spomenutom dojmu doprinose i stilska te formalna poigravanja kojima djelo vrvi, a na temelju kojih je svako poglavlje izdiferencirano. U skladu je to s portretiranjem protagonista pa formalni i stilski odabiri također postaju postupci karakterizacije lika te oslikavanja njegova života i svjetonazora.

    Redatelj tako odjeljuje poglavlja umetcima s riječima i animacijom, sklon je dugim kadrovima snimanima kamerom iz ruke koji prate protagonista, poigrava se formatima i bojom, koristi metafilmske postupke te filmske reference, pa je primjerice New York sedamdesetih godina prošloga stoljeća upravo onakav kakav ga pamtimo iz onovremenih djela američke kinematografije. Stiliziran postupak koji se neprestano koristi te upućuje na sebe je ulazak i izlazak protagonista iz prostorija. Nekonvencionalni formalni i stilski odabiri podcrtavaju nekonvencionalnost životnoga puta, a njihova baroknost te napadne izmjene u tonu filma sugeriraju ne samo prostorno-vremenske skokove nego i naprasne promjene u stavovima i životnim odabirima Limonova kao i njihove proturječnosti. Energičan redateljski rukopis Srebrennikova tako prati impulzivnost lika koji se ne pronalazi u zadanim društvenim, političkim i umjetničkim okvirima.

    ©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. listopada 2024.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji