Nepatvorna ideja radničke solidarnosti

Kuhle Wampe oder: Wem gehört die Welt?, red. Slatan Dudow, Njemačka, 1932.

• Tko ili što je proletarijat? Ova nam riječ danas zvuči poput kakve egzotične zemlje negdje na kraju svemira and far, far beyond.

  Ili, pak, poput psovke na nekom posve nepoznatom jeziku. Da, da, ova riječ zasigurno nije proizišla iz anglosaksonskog idioma tehničkog jezika servisa ili službe u koju je upregnut suvremeni svijet sveprožimajuće informacije i estetskog  koda komunikacije. Ona nam dolazi iz starog Rima, a označava najsiromašnije pripadnike društva koji su od imovine uzmožni imati tek – djecu, naime, proles. No, proleteri postaju proizvodna snaga društva u trenutku kada je industrijska revolucija izmijenila životne i društvene oblike proizvodnje.

  Je li siromašan čovjek još uvijek čovjek? I, može li to još uopće biti? Iako se ova pitanja – iz današnje perspektive dominantne slike čovjeka kao poduzetnika u sferi tehnoznanstvena ovladavanja sobom kao artifical-life i umjetne inteligencije – čine arhaičnima, ona još uvijek, latentno, pritišću mozak živih.

  Može li u takvom, suvremenom svijetu biti nečeg takovog kao što je – solidarnost? Hmmm… čuli smo za tu riječ, zvuči… solidno? Baš upravo onako kako bi trebala odjekivati soldatska pjesma!? Da, loše se šalim, a i čitatelj (još) ne zna o čemu zapravo zbori ovaj napis. U ova ljetna bespuća, beskrajnih vrućih dana, prepuna olimpijske razdraganosti korporacijskog sporta u svrhu profita svjetskih čelnika koji u tome vide duh slobode, naletio sam na HRT3 na jedan davni film. Kuhle Wampe (oder: Wem gehört die Welt?, 1932.) i dandanas plijeni nevjerojatnom autorskom i idejnom cjelovitošću. Naime, što? Ova priča o posljednjim uzavrelim danima Weimarske Republike svjedočenje je o možda posljednjoj nadi za revolucionarni prevrat u Europi i Njemačkoj. (Njemačka, ustvari, jest Europa, zar ne?)

  

  Prvi kadrovi filma uvode nas u nezaustavljivi mlin velike ekonomske krize. Inflacija u Njemačkoj raste iz sata u sat, a broj nezaposlenih vrtoglavo raste. Dinamika tih uvodnih sekvenci unekoliko podsjeća na znani klasik nastao tek koju godinu prije. Da, Čovjek s kino-kamerom (1929.) Dzige Vertova zasigurno je bio dobro poznat autorima njemačkog filma. Redatelj Slatan Dudow, scenarist Ernst Ottwald, ali ponajviše revolucionarni kazališni redatelj – nositelj čuvene Dijalektike u teatru (D. Suvin), olujni pertubator aristotelovske poetike kao oličenja zapadne umjetnosti – Bertolt Brecht, svi su oni bili svjesni uloge kina i filma u „buđenju revolucionarne svijesti“. (Uhh… kako ovo očajnički i zastarjelo danas zvuči!) Početkom filma, svaki je gledatelj neumoljivo suočen s povijesnim kontekstom. Jer, u Berlinu dolazi do toga da se ljudi – pa i oni mladi, za koje se obično govori da je „život pred njima“ – samoubijaju. Motiv samoubojstva u prvom dijelu filma, što ga počini očajni Kurt Bönike (Adolf Fischer), paradigmatski je za politički film. Takvim, zasigurno, možemo držati i još jedan klasik, Rossellinijevu Njemačku, godine nulte (1948.). I tamo se, ali na samome kraju filma, desi jedno „bacanje u prazninu“. Protagonist je još mlađi, u ranim tinejdžerskim godinama. Tragedija je još dublja, a dječak koji skače u bezdan više nema nikakve nade.

  

  Kuhle Wampe priča pripovijest o socijalnoj propasti berlinske obitelji Bönike. Zbog nesposobnosti plaćanja – a uzrokovane beznadnom nezaposlenošću – oni moraju napustiti svoj gradski stan. Odlaze na periferiju grada. Tamo se nalazi već spomenuti Kuhle Wampe, šatorsko naselje u kojemu utočište nalazi gotovo 100 obitelji. To je zapravo čitav jedan… svijet. Naravno, svijet je to onkraj samozadovoljne vladajuće klase. Brecht, Slatow i Ottwald svoju priču unekoliko približavaju i još jednom intelektualnom velikanu njemačke misli – naime, Walteru Benjaminu. Upravo je dotični u svom nostalgično-poetskom Berlinskom djetinjstvu (1938/1940.) iscrtao spoznajnu kartografiju, možda (i) najotvorenijeg grada svijeta.

  „Promašiti traženu ulicu u gradu ne znači mnogo. Ali, lutati u nekom gradu, kao što se luta po šumi, iziskuje školovanje. U tom slučaju, imena ulica, onome tko luta, moraju govoriti poput pucketanja suhog granja.“

  Da, ovaj citat mogao nas je, nadam se(!) uvesti u promjenu ozračja filma. Sestra poginulog Kurta, Annie (Hertha Thiele) zaljubljuje se u slobodoumnog Fritza (Ernst Busch). Njih dvoje – rođeni na gradskim ulicama – u šumi začinju dijete. Međutim, nije lako u zadanim okolnostima na svijet donijeti… novi život. I to upravo u sjeni drveća, livada, potoka i rijeka neobuzdane prirode koja život znači. Klimaks filma vezan je uz sportske aktivnosti koje prizivaju dinamiku novog svijeta. No, ono što ovaj film čini danas značajnim jest dokument jednog neponovljivog povijesnog trenutka. Dakle, u samome srcu siromaštva i očaja javlja se otpor postojećem. I to kroz pjesmu o solidarnosti. Autori te kompozicije su Hans Eisler i Bertol Brecht, a izvodi je protagonist Ernst Busch: „Naprijed, nemoj zaboraviti…nakon svega ostaje tek Solidarnost“.

  

  U konačnici, okupljanje radnog (i obespravljenog) radnog naroda Berlina završava putovanjem vlakom prema njihovim obitavalištima. (Sjećam se, još kao klinac vozio sam se malim vlakom, samoborčekom, prema omiljenom izletištu Zagrepčanaca, dakle Sanoboru!) Tamo se, pak, odvija prava ekonomska rasprava o globalnoj svjetskoj politici. Iako se naizgled radi o novinskoj vijesti o uništavanju kave u Brazilu, rasprava poprima konture analize samog kapitalizma. Rađa li se to i novi, mogući revolucionarni subjekt? Kuhle Wampe rijedak je umjetničko-ljudski pothvat. Njime su autori pokušali „razložiti spektar doživljaja kako bi iz njega izvukli boje iskustva“ (W. Benjamin).  Neki bi, pak, mislioci, poput Slavoja Žižeka, danas ovu zajednicu prispodobili slumovima megalopolisa iz kojih se rađa revolucionarni subjekt. Improvizirani vrtni rezervat za ljude pod nazivom Kuhle Wampe u cijelome je filmu na neki način umjetnička materijalizacija/instalacija dijalektičkog učenja što ga je Karl Marx preuzeo iz Hegelove filozofije.

  

  Ono što se i danas provlači kroz doživljaj Kuhle Wampea jest njegova nepatvorna ideja Radničke solidarnosti. I aktualnost! Indikativno, film se u Zagrebu trebao prikazati u srpnju 2016. u MM-u. A nije… Istoga dana djelatnici su Studentskog centra (a čiji je MMcentar dio) tražili svoja radnička prava pred državnim saborom. Kuhle Wampe svojedobno je zabranjivan pod objedom da „obezvrjeđuje predsjednika, pravni sustav i vjeru“. Što ćete aktualnije danas? Ljudska i građanska prava odavno su prestala biti predmetom klasne svijesti, uostalom nepostojeće klase(!!) proletarijata koji je postao – prekarijat. 

  

  Kome danas pripada svijet (a što je podnaslov Slatowljeva kultnog filma)? U predvečerje nadolaska nacionalsocijalista na vlast sljedeće godine, još je uvijek tinjala… Nada. Presudnu ulogu u tomu, dakako, imao je Bertolt Brecht i njegova poetika. Ovaj je autor marksovske provenijencije od mladenačkog komada Baal (1918.), kroz 20-e i 30-e godine 20. stoljeća postao najznačajnijim njemačkim dramatičarem. Izumitelj je tzv. anti-aristotelovske dramaturgije i osebujnog epskog kazališta. Preko svog čuvenog Verfremdungseffekta, postupka očuđivanja prikaza zbiljnosti, gledatelja je uveo na teatarski podij kao aktivnog sudionika umjetničkog čina koji treba proizvesti socijalnu svijest kao preduvjet revolucionarnog preobražaja. Brecht je – uz filozofa-esejista Waltera Benjamina, romanopisca Alfreda Döblina, te Ernsta Tollera – jedan od onih koji su njemački jezik učinili sredstvom političke borbe. Književno se i umjetničko djelovanje ne može odvojiti od onog što vezujemo uz – nikad potrebitiji! – anti-fašizam. A danas? Fašizam (latentno ili eksplicitno) doživljava renesansu svog Lebensform-a. Priznajmo, desio se posvemašnji krah solidarnosti. Dakle, i ljudskosti, empatije prema bližnjima. No sjetimo se ovog Eisler/Brechtova songa koji je postao narodnim: Vorwärts, nicht vergessen… Die Solidarität!

  

  ©Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 16. kolovoza 2024.

Piše:

Marijan
Krivak