Odmjeren, distanciran i gotovo glacijalan redateljski rukopis

Todd Field (California, 24. veljače 1964.), američki filmski redatelj i glumac

• 

  Todd Field nekoć je bio sporedni glumac koji je mahom nastupao u manjim ulogama, ponekad surađujući s uglednim redateljskim imenima poput Woodyja Allena (Radio Days, 1987) i Stanleyja Kubricka (Eyes Wide Shut, 1999), pritom manje-više ostavši nezamijećen. S vremenom je shvatio da glumački poziv ipak nije ono što mu zaista odgovara. pa se odlučio okušati u redateljskim vodama. Posrijedi je česta ambicija mnogih glumaca, koja završi s više ili manje uspjeha. U slučaju Fielda otkrio se izniman redateljski talent, koji za sada nije rezultirao velikom filmografijom, no ono što je ostvario predstavlja malen, ali kompaktan opus u kojem je redatelj ostao dosljedan svojoj poetici te nezavisnoj produkciji, daleko od kompromisa rigidnoga studijskoga sustava. Uostalom, redatelji Fieldova senzibiliteta nikada se ne bi snašli unutar krute studijske mašinerije pa je riječ o filmašu kojega vjerojatno nikada nećete vidjeti da pristaje režirati neku Marvelovu adaptaciju. Ujedno je posrijedi osobenjački nastrojen autor koji ne snima mnogo, pa su razmaci među njegovim redateljskim uracima podugački, a isto tako se ne zamara komercijalnim potencijalima svojih projekata nego naglasak stavlja na pomnu razradu ideje.

  

  Njegov redateljski prvijenac In the Bedroom (2001) sa Sissy Spacek, Tomom Wilkinsonom, Marisom Tomei i Nickom Stahlom u glavnim ulogama komorna je obiteljska drama o mukotrpnom i dugotrajnom procesu žalovanja te različitim načinima na koje se ljudi suočavaju te nose s njim. Redatelj se u spomenutom ostvarenju otkrio kao istančan psiholog koji pažljivo vodi glumce te naglasak stavlja na višeslojno portretiranje često složenih i ambivalentnih međuljudskih odnosa. Ujedno je razvio smiren, precizan redateljski rukopis koji počiva na pomno postavljenim situacijama i praćenju glumaca te njihovih reakcija, što će biti evidentno i u narednim mu radovima. Little Children (2006), drugi redateljski projekt, dramski je intonirano djelo koje prati dinamike međuljudskih odnosa te problematične likove na životnim prekretnicama, a također je pobudio veliki interes kritike. U njemu je naglasak na suburbijskim životima i nezadovoljstvima, a protagonisti su uhvaćeni u uloge koje im ne odgovaraju te im predstavljaju teret. Pomno strukturirano ostvarenje, koje se odlikuje odličnim glumačkim kreacijama, predstavlja britak portret suvremene srednjeklasne Amerike.

  

  Redatelj je publiku i kritiku iznenadio nakon šesnaestogodišnje pauze s Tár (2022), filmom koji volite ili prezirete. Ili je strahovito zanimljiv s odličnom glumačkom kreacijom Cate Blanchett ili je silno dosadan, napadno pretenciozan s glavnom glumicom koja je upala u zamku glumačkoga manirizma. Kako god bilo, Fieldu nitko ne može osporiti da je odlično pogodio kulturni trenutak te da mu je ostvarenje vrlo aktualno po pitanju razmatranja recentnih kulturnih politika. Pritom se kroz priču djela isprepliću dvije dimenzije, koje se nadovezuju na neka od kontroverznih pitanja sadašnjice.

  Prva je vezana uz problematiku zlouporabe i demonstraciju moći. Lik Lydije Tár (Cate Blanchett) nije niti malo simpatičan, nego je namjerno i scenaristički istančano zaogrnut velom ambivalencije. Osoba skromnoga društvenoga porijekla u potpunosti je izgradila sebe te ujedno stvorila od sebe briljantnu glazbenicu i izvrsnu edukatoricu. Međutim, Lydia Tár upada u zamku u koju su upale mnoge osobe na sličnom putu: počinje vjerovati da zbog svoga iznimnoga statusa ima pravo iskazivati moć kako prema kolegama, tako i prema studentima. Svi oni postaju svojevrsne igračke u njezinim rukama kojima, smatra ona, ima pravo nesmiljeno raspolagati kako joj se prohtije – bilo da je riječ o ostarjelom dirigentu koji je suptilno iskazao neslaganje s njezinom vizijom koncerta ili mladom i nadarenom studenticom, koja joj je svojom adoracijom u određenom trenutku dosadila. U ovom segmentu Tár izvrsno secira zlouporabu moći te postavlja intrigantno pitanje je li zaista društveno prihvatljivo da si iznimni pojedinci daju za pravo uništavati tuđe živote ili okrutno njima raspolagati. Pritom djelo ne predstavlja moralku jer Field nikada ne upada u zamku jeftinoga, zamornoga i plitkoga moraliziranja oko postupaka i ponašanja naslovne protagonistice nego nas nastoji postaviti u njezinu problematičnu perspektivu, gotovo nas dokumentaristički vodeći kroz njezin svakodnevni život. S jedne strane imamo osobu na rubu koja se teško nosi s prenapučenim rasporedom, odnosno silnim obvezama te projektima koje nastoji ostvariti, a s druge strane posrijedi je hladna i kalkulantski nastrojena osoba kojoj temeljno nedostaje empatije. Uvodna sekvenca, koja je precizno razrađena oko protagonističina javnoga nastupa, a ujedno obuhvaća trenutke neposredno prije i nakon njega, odlično postavlja konture njezina karaktera i svijeta.

  

  Tár ujedno predstavlja i poticajnu kritiku kulture otkazivanja koja se rasplamsala jer je to omogućila ekspanzija društvenih mreža te širenje američkoga koncepta političke korektnosti. Arhitektonski skladno postavljena sekvenca Tárina predavanja na Juilliardu, snimana u jednom kadru, o kojoj se mnogo pisalo, odlično dočarava spomenutu problematiku. Student glazbe odbija svirati Bacha jer smatra da je on cis, heteronormativan, patrijarhalan muškarac, a naslovna protagonistica provocira njegove otkazivačke stavove, implicitno sugerirajući da su oni jednostavno glupi jer su bez pokrića te rezultat nepotrebne radikalizacije mišljenja, kao i neobrazovanosti. Bach je jednostavno pripadao nekom drugom vremenu i kulturnom okruženju te ga u kontekstu njega treba promatrati. Prema njezinu mišljenju ne treba otkazivati, nego se uhvatiti ukoštac i problematizirati.

  Field precizno prati protagonisticu u njezinu britkom pokušaju da pokaže studentu zašto je u krivu. No ova sekvenca ujedno predstavlja jedno od ključnih mjesta priče jer će kasnije Tár postati i sama žrtva kulture otkazivanja. Redatelj je snima u jednom kadru ne samo kako bi vješto postavio različite dinamike odnosa moći u predavaonici na relaciji studenti – predavač, nego i kako bi naglasio ideju cjelovitosti i kontekstualiziranosti. Kasnije će u javnost procuriti snimka predavanja, no ona će biti dekontekstualizirana te rascjepkana na segmente s izostavljenim dijelovima bez kojih se gubi značenje, a kako bi se riječima i postupcima protagonistice moglo manipulirati. Navedeno će postati još jedna otegotna okolnost po nju i karijeru joj.

  

  Ostvarenje ima poduže vrijeme trajanja i malo fabule, u kojoj se isprepliću događaji iz Tárina privatnoga i profesionalnoga života. Stoga je u središte razmatranja postavljen karakter te ključni događaji u njezinu životu. Posrijedi je uradak koji naglasak stavlja na seciranje psihologije protagonistice te dinamike moći između nje i osoba iz njezina neposrednog okruženja. Zamjetno je učestalo korištenje planove lika upravo kako bi se dočarala ponašanja i reakcije, napose oni suptilni, uvjetovani odnosima moći, gdje ljudi iz Tárine okoline pažljivo važu što će reći i kako će se ponašati. Protagonistica je postavljena višeslojno: ukrštavaju se privatno i javno ja, stvarno ja i žuđeno ja te različite društvene uloge poput umjetnice, edukatorice, majke, partnerice, između kojih ne mora nužno vladati odnos kompatibilnosti. Posebice zanimljivo pitanje koje djelo otvara vezano je uz rodne odnose moći koji se oblikuju kroz priču o ženi koja se probija u muškom glazbenom svijetu te je primorana preuzeti njegove predatorske metode. Kamera pozorno prati protagonisticu tijekom cijele priče, naglašavajući njezinu egocentričnu poziciju iz koje ona suvereno manipulira okolinom. Redatelj pritom naraciju slaže čvrsto kronološki kako bi težište uvijek bilo na neposrednom iskustvu lika. Fieldov redateljski rukopis odmjeren je i distanciran, gotovo da u sebi ima nešto glacijalno; uostalom kao i naslovna protagonistica, što pridonosi dokumentarističnosti cjeline.

  Tár je potvrdio da bismo od Todda Fielda u budućnosti mogli još mnogo toga dobroga očekivati pa je za nadati se kako se neće redateljski umiroviti, što je najavio.

  

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 24. lipnja 2023.

Piše:

Dejan
Durić