Seksualnost i žudnja u represivnom okruženju samostana
Benedetta, red. Paul Verhoeven, Francuska, 2021.
-
Najbolje što se Paulu Verhoevenu posljednjih dvadesetak godina dogodilo jest odlazak iz Hollywooda te povratak u Europu, što je rezultiralo novim kreativnim uzletom. Prije nego je u drugoj polovici osamdesetih godina prešao u američku produkciju, Verhoeven je bio etablirani i cijenjeni redatelj bogate filmografije, specifične estetike i predmeta interesa (Turkish Delight, 1973; Soldier of Orange, 1977). Njegova je američka faza izrazito zanimljiva jer malo je koji redatelj uspio toliko podijeliti američku kritiku. Većina holivudskih mu ostvarenja ili je hvaljena ili kuđena od kritike – sredine nije bilo, osim u iznimnim slučajevima kada je stručna javnost djela sasvim sasjekla, kao što je to slučaj sa Showgirls (1995) zbog nepostojanja suvisle priče, loših dijaloga, kriminalnih glumačkih ostvarenja te razvučenog ritma pripovijedanja, i Nevidljivim čovjekom (Hollow Man, 2000) koji je prema mišljenju mnogih imao pogrešan pristup ljudskom moralu. Neka od njegovih ostvarenja prerasla su sama sebe te postala popularnokulturni fenomeni, kao erotski triler Sirove strasti (Basic Instinct, 1992) koji je u suštini jedan poprilično nedobar film estetike mekoga pornića te poludorađene priče.
S druge strane, Hollywood je odgovarao redatelju jer je za svoje fetiše mogao dobiti jako puno novaca, što je funkcioniralo do određenoga trenutka. Verhoevenove perverzarije prolazile su dok su mu filmovi dobro zarađivali na kinoblagajnama, a kada su prestali to činiti, nastao je problem. Unatoč tome, bez njega visokobudžetna američka kinematografija druge polovice osamdesetih te tijekom devedesetih godina ne bi bila ista jer tada nastaju tri ostvarenja koja neosporno predstavljaju suvremene klasike znanstvenofantastičnoga žanra – Robocop (1987), Totalni opoziv (Total Recall, 1990) i Svemirski vojnici (Starship Troopers, 1997). Ponovni europski transfer, ponukan negativnom kritičarskom recepcijom Nevidljivoga čovjeka, urodio je zapaženim ostvarenjima – Black Book (2006), Elle (2016) i Benedettom (2021). Sva su tri prožeta problematikom tijela, seksualnosti, nasilja, odnosa moći, često isprepletenih, te njihova utjecaja na strukturiranje međuljudskih odnosa, što su neke od opsesivnih redateljevih tema.
Priča o časnoj sestri koja ima lezbijsku vezu s drugom časnom sestrom, a pritom doživljava vizije u kojima komunicira s Isusom Kristom koji funkcionira kao njezin zaštitnik iz onostranosti, djeluje kao nešto što bi upravo Verhoevena moglo duboko zaintrigirati. Tome treba pridodati radnju smještenu u rani novi vijek, što u pamćenje priziva prvi autorov film na engleskom jeziku Flesh+Blood (1985), koji je također bio prožet tjelesnim strastima i nasiljem. Benedetta je navodno temeljena na povijesnim činjenicama, a nadahnuta je publicističkim djelom Immodest Acts: The Life of a Lesbian Nun in Renaissance Italy (1986) Judith C. Brown. Priznat ćete, prilično senzacionalistički naslov za jednu knjigu, kao što je i film postao medijski razvikan zbog scene seksa u kojoj Benedetta (Virginie Efira) i partnerica joj Bartolomea (Daphne Patakia) koriste kip Djevice Marije kao dildo.
S obzirom na Verhoevenovu filmografiju i njegovu sklonost kontroverzama i iskušavanju gledatelja, taj prizor niti malo ne iznenađuje, a i u kontekstu djela ima svoju funkciju. Istodobno mu je cilj šokirati gledatelje, ali i podcrtati korelaciju između seksualne i vjerske ekstaze naslovne junakinje, koje ne isključuju jedna drugu nego se nadopunjuju. Možda uostalom društveni položaj koji jamči određenu moć, a u priči je vezan uz vjeru, može uzbuđivati isto kao i seks. Poveznice mogu biti različite.
Priča je zaogrnuta velom ambivalencije, pa gledatelj u završnici ne dobiva jasnu konkluziju o statusu protagonistice i njezinih vizija. Je li Benedetta tek puka prevarantica i karijeristica koja dobro iskorištava vjersku naivnost te zadojenost okoline pa se uspijeva izboriti za dobar položaj u samostanskoj hijerarhiji i okolnom gradiću zbog navodne mogućnosti komuniciranja s Isusom? Ili junakinja zaista ima sposobnosti kojih je većina ostalih ljudi lišena pa je time posebna? Možda u konačnici Benedetta nije ništa drugo nego samostanska inačica Catherine Tramell (Sharon Stone) iz Sirovih strasti, odnosno prilično vješta manipulatorica koja pronalazi dobar način kako se poigrati okolinom i izvući korist prvenstveno za sebe? Verhoeven pritom odmjereno vodi priču te stvara izbalansiranu narativnu strukturu u kojoj oko potrage protagonistice isprepliće niz sporednih radnji, putem kojih uvodi glavne tematske preokupacije.
Novac i moć pokreću svekolike ljudske odnose, a gledatelj toga postaje svjestan na samome početku priče kada se Benedettin otac (David Clavel) te nadstojnica samostana, sestra Felicita (Charlotte Rampling) cjenkaju oko iznosa koji mora plaćati da mu kćer bude primljena u ustanovu. Sestra se neprestano poziva na činjenicu da Bog sve vidi i sve zna te da treba razmišljati o spasenju vlastite duše, a novac najbolje i najbrže otvara put u raj. Felicita je pritom očito jako dobra trgovkinja, koja zna unovčiti svoje usluge, jer u samostan ulaze samo one djevojke čiji si roditelji to mogu priuštiti. Nuncio (Lambert Wilson) pak u Benedettinu slučaju vidi mogućnost da se uzdigne u papinskoj hijerarhiji. Pritom ispunjenje žudnji dviju žena biva kontrapunktirano ostalim crkvenim dužnosnicima koji javno inzistiraju na kreposti a iza kulisa vode razvratne živote, pa su junakinja i Bartolomea u svojoj iskrenoj opijenosti strašću i tjelesnom ekstazom možda bliže Bogu od visoko pozicioniranih crkvenjaka. Film je zaokupljen problematikom seksualnosti i žudnje u represivnom okruženju te vješto uspijeva izbjeći klišeje takvih narativa. S velikim interesom i pažnjom autor prikazuje različite tjelesne aspekte života u samostanu: od odlaska na toalet do osobne higijene, od bolesničke njege do samokažnjavanja.
Verhoeven ne nastoji biti ozbiljan, a inače je u njegovim filmovima često prisutna jedna autoparodična nota, po čemu Benedetta nije iznimka. Djelo koristi brojne motive koji su postali svojina pornografskih filmova: žene u uniformama poput časnih sestara, seksualna pomagala, sado-mazo momenti sa samobičevanjem, pa čak i voajeristički elementi našli su svoje mjesto u priči, sugerirajući vrlo živopisan način života unutar samostanskih zidina. No kako to obično u redatelja biva, ovakav je materijal svjesno korišten u svrhu poigravanja te potenciranja satiričnih nota, koje su usmjerene protiv potiskivanja tjelesnih impulsa ali i društva ustrojenoga na temelju strogih pravila i hijerarhija. Odnosi moći u religijskoj instituciji te način organiziranja života u njoj, pravila i norme nešto su što djelo sagledava kao odraz cjelokupnoga društva i njegove organizacije. Stoga je ovakav materijal svjesno korišten da bi se povezao s ozbiljnijim razmatranjima o čovjekovoj prirodi i društvu. Navedeno je popraćeno hladnim no odmjerenim, za redatelja karakterističnim redateljskim rukopisom, koji vizualno vrlo precizno ocrtava redateljevo poimanje samostanskoga života.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. prosinca 2022.
