Dirljiva priča o zahvalnosti, poštovanju i dobroti kao temeljima međuljudskih odnosa

20. Zagreb Film Festival (23. – 30. listopada 2022.): Tiha djevojka (An Cailín Ciúin), red. Colm Bairéad, Irska, 2022.

• 

  Irski kandidat za 95. Oscara 2023., čiji je hrvatski prijevod ostao nejasan – zašto djevojka a ne djevojčica, budući da je riječ o devetogodišnjakinji a ovakav naslov, nastao prema kratkoj priči Foster Claire Keegan (objavljenoj u časopisu New Yorker 2010. godine), ne sadrži nimalo niti ikakvog postmodernističkog relativizma da bi značio višeznačnost iščitavanja niti akustičke kalambure kao nositelje ludističkog efekta.

  Riječ je, dapače, o gotovo retro, toploj vintage crtici, ma koliko neznatnoj i skromnoj, bez velikih gesti i drame, ali koja uvelike mijenja živote ne samo naslovne protagonistice nego i onih oko nje, vrlo spontano i strukturalno kompaktno, bez naprezanja posežući i ka gledateljima. Nijansirana karakterna studija o tihoj, povučenoj djevojčici koja procvjeta pri dolasku kod privremenih udomitelja prvi put osjetivši nježnost i pažnju, izvedena je bez melodramatike, sladunjave patetike ili podilaženja publici; šparnim dijalozima no rječitom, detaljnom kamerom zagasitozlatnog i sjenovitog u rukama nagrađivane snimateljice Kate McCullough bivajući poput kakve slikovne poezije, gotovo svojevrsnog ekvivalenta neornamentiranog i jednostavnog irskog tradicijskog pjevanja bez teksta – liltinga.

  

  Elokventno pričajući izražajnim sredstvima, s minimumom riječi, veličajući suvremenom čovjeku tako stranu nenametljivost, eksplicitno poručuje: „Many’s the man lost much because he missed a perfect opportunity to say nothing”; pritom dinamiku gradeći kroz opozitne segmente –  djevojčičinu šutljivost (kao iskaz zapretane boli iz roditeljskog doma bez radosti, u kojem je nevidljiva) i trčanje (na koje je, brzonogu, potiču privremeni udomitelji, kao eksternalni iskaz nadilaženja i oslobođenja unutarnje teretnosti).

  Na tom je tragu u Keeganinoj priči, pisanoj u prvom licu, iz očišta djevojčice, naznačen i ljubak završetak: „I take off from standing and race on down the lane. My heart feels not so much in my chest as in my hands. I am carrying it along swiftly, as though I have become the messenger for what is going on inside me“. Dvanaestogodišnja Catherine Clinch naslovnu junakinju portretira neusiljeno i uvjerljivo, uz potporu čitavog snažnog ansambla (Carrie Crowley, Andrew Bennett, Michael Patric); na um prizivajući opozitno iskustvo djevojčice u recentnoj ekranizaciji romana Donatelle di Pietrantonio – Povratica (L'Arminuta, 2021) u režiji Giuseppea Bonita.

  

  Na taj način debitantska dugometražna drama talentiranog Colma Bairéada kao vjerna adaptacija priče Claire Keegan, smještene u ruralnu Irsku 1981. godine, svojim dražesnim i dirljivim, no snažno insceniranim poticanjem na uočavanje svakodnevnih blagoslova, pronosi svojevrsnu filozofiju Malog Drveta Forresta Cartera (The Education of Little Tree, 1976) o zahvalnosti i poštovanju, uočavanju ljepote oko sebe i uvijek nanovnom dijeljenju dobrote kao temeljima i ne samo međuljudskih odnosa.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 8. prosinca 2022.

Piše:

Katarina
Marić