Angažiran i izravan obračun s trendovima u suvremenoj kulturi
Trokut tuge (Triangle of Sadness), red. Ruben Östlund, Švedska, Francuska, UK, Njemačka..., 2022.
-
Naslov filma predstavlja zanimljivo poigravanje dvoznačnošću. U prologu djela, smještenom u svijet modne industrije i modela, osoba iz procjeniteljske ekipe tijekom castinga sugerira potencijalnom modelu da ispravi svoj trokut tuge. Posrijedi je predio na čelu između obrva koji je sklon boranju, a osobito se ističe – pa od tuda i naziv, kada je osoba preplavljena osjećajima tuge i patnje ili kada je zabrinuta. Starenjem se situacija pogoršava, pa se često nastoji popraviti intenzivnim botoksiranjem. Nitko ne želi gledati tužnu, turobnu, depresivnu, staru i naboranu pojavu jer živimo u društvu ekstaze, spektakla, vječne mladosti u kojem je imperativ biti veseo, sretan, bezbrižan, a posrijedi su simptomi doba koje film nastoji razmotriti i analizirati. Sugerira nam se da je riječ o svijetu u kojem sve naše žudnje mogu biti ispunjenje pa se nesreća i starost ne prodaju dobro. Spomenuti i gotovo neznatan detalj iz otvaranja uratka postaje predtekst za priču filma, koja se bavi odnosom površinske slike te onoga što se nalazi ispod nje. Naspram novca, blještavila i raskošnoga životnoga stila, koji predstavljaju čimbenike prezentiranja prema vani, na unutarnjoj razini javljaju se praznina, očajanje, pa i primitivizam. Pritom komercijalni imperativ prevladava jer se sve može vrlo jednostavno kupiti, pa tako i privid sreće.
Naslov ujedno upućuje i na strukturu filma jer redatelj Ruben Östlund (The Square, 2017) cjelinu gradi kao triptih. Prvi dio je usredotočen na influencericu Yayu (Charlbi Dean) te njezina partnera, modela Carla (Harris Dickinson) te gotovo anegdotalno postavljenju situaciju partnerske svađe oko pitanja tko će platiti večeru u skupocjenom restoranu. Naoko banalna situacija, međutim, autoru odlično služi da u kratkim crtama postavi narav odnosa protagonista te prikaže u kolikoj je mjeri tim dvoma ljudima uistinu stalo jedno do drugoga. Njihova je relacija uostalom rezultat marketinške kampanje kako bi se povećao broj pratitelja njihovih profila na društvenim mrežama. Ujedno se postavlja provodni motiv novca, koji usmjerava i strukturira svekolike ljudske odnose i društvene hijerarhije, pa će se provlačiti i kroz ostale segmente uratka.
.png)
U drugom dijelu dvojac završava na luksuznoj jahti, gdje je Yaya kao influencerica angažirana kako bi objavljivala objave na društvenim mrežama te reklamirala pomorsku kompaniju, a zauzvrat su ona i dečko dobili besplatno krstarenje. Tu će njihova sudbina biti isprepletena s nizom pojedinaca i skupina likova koje Östlund vješto koristi kako bi ocrtao društvenu stratifikaciju te odnos prvoga i trećega svijeta, bogatih i siromašnih. Na vrhu je bogata europska klijentela – ruska, britanska, finska, mahom novopečenih bogataša i osoba koje su se obogatile na sumnjive načine. Ispod njih je posluga, koja je također hijerarhizirana. Vidljiva i na usluzi bogatašima je lijepa, mlada, atraktivna i bijela. Ona ispod palube: mornari i čistačice koje su znakovito rodno određene, azijskoga je porijekla, iz siromašnih zemalja, koja se zaposlila kako bi mogla prehraniti sebe i svoje obitelji te je mahom nevidljiva. Nedostatak vidljivosti znakovit je jer sugerira namjerno potiskivanje kojim se izlaže prvi svijet te ne-željenje da se suoči s neugodnim aspektima vlastitoga lagodnoga života. Za nečiji užitak uvijek postoje oni koji rade na neuglednim i slabo plaćenim poslovima. Stoga smještanje radnje na plovilo omogućuje izvrsnu priliku za poigravanje s dvojnošću, (ne)vidljivošću i društvenim odnosima jer daje priliku za stvaranje mikrokozmosa koji zrcali globalne odnose moći. Jahte su u popularnom imaginariju oduvijek povezane s luksuzom i bogatstvom te neumjerenim trošenjem novca, a pritom se malotko sjetio nevidljivih ljudi koji na njima rade za male novce.
U trećem segmentu redatelj obrće društvene hijerarhije. Brod doživljava havariju te malobrojni preživjeli završavaju na pustom otoku, gdje trebaju preživjeti isključivo koristeći vlastita znanja, vještine i sposobnosti. Ispostavlja se da ih novac nije naučio praktičnim životnim vještinama, koje su u njihovu slučaju jedino relevantne ako se žele održati na životu. Tu na scenu stupa Abagail (Dolly De Leon), čistačica iz potpalublja koju su egzistencijalne okolnosti naučile preživljavanju, pa bogata ekipa počinje ovisiti o njezinim sposobnostima.
Naslov Trokut tuge tako upućuje i na trodijelnu strukturu filma, čiji su sastavni dijelovi humorno intonirani, no posrijedi je tip smiješnoga koji temeljno ostavlja gorak okus u ustima. Situacije koje autor prikazuje u naravi su tužne te govore o ružnoj ljudskoj prirodi, prirodi lišenoj empatije i humanosti. Östlund naraciju slaže linearno-kronološki, ona je usmjerena isključivo na sadašnji trenutak jer su posrijedi likovi koji nemaju nikakav odnos prema prošlosti i budućnosti nego su isključivo definirani kroz usmjerenost na sadašnje zadovoljstvo i materijalnu situaciju. Prvi segment je najkomorniji jer je usredotočen na dvoje protagonista te njihov verbalni duel, koji je dinamično postavljen kroz dobro napisane dijaloge te stavljanje naglaska na dvoje glumaca i njihovu blisku međuigru, postignutu kroz dobre kreacije Charlbi Dean i Harrisa Dickinsona.
U drugom segmentu redateljeve satirične intencije dolaze do punoga izražaja, a pritom nisu niti malo suptilne. Život na brodu predstavljen je u maniri raskošne površinske slike, način kadriranja te fotografija izravno dočaravaju lagodan i mondeni život kroz koji se protagonisti definiraju, no te su slike temeljno lažne, blještava vanjština bez pokrića, koju autor učestalo satirizira. Večera s kapetanom tijekom nemirna mora postavljena je u maniri groteskne burleske. Probavne poteškoće koje se manifestiraju proljevom i povraćanjem većine gostiju, nakon degustacije skupih vina te pretencioznih obroka koje si ne može svatko priuštiti, sugeriraju da su redateljevi likovi, da oprostite, puni govana u doslovnom i prenesenom značenju riječi. Jahta pritom biva prekrivena neopisivom količinom ljudskih probavnih izlučevina, sugerirajući da napokon na površinu izlazi sve ono što su dokoni gosti brižno čuvali ili čega su se bojali – vlastite prizemnosti i besmisla.
Radikalno demaskiranje kojem Östlund izlaže protagoniste u drugom, vrhunac doživljava u trećem dijelu kada umorni bogataši završavaju na pustom otoku, gdje u potpunosti bivaju demaskirani kroz nastojanja da promjene situaciju u svoju dobrobit putem podmićivanja, korupcije te inih sitnih smicalica, koje im međutim ne polaze za rukom. Ovaj segment djeluje kao karikirana isparodirana inačica pustolovnih narativa o brodolomcima te preživljavanju u divljini, gdje nitko preživio ne bi da nema sposobne Abigail.
Trokut tuge, iako za nijansu predugačak, vrlo je angažiran i izravan redateljev obračun s trendovima primjetnima u suvremenoj kulturi.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. prosinca 2022.
