Snažne djevojke i muški suicid

20. Zagreb Film Festival. 23.-30. listopada 2022.: Triangle of Sadness, red. Ruben Östlund; Sigurno mjesto, red. Juraj Lerotić; Joland, red. Saim Sadiq; Tiha djevojka (An Cailín Ciúin), red. Colm Bairéad

• 

  Jubilarni Zagrebački festival, 20. po redu, otvoren je i zatvoren u kinodvorani SC-a. Prigodno prikazani filmski naslovi, Sigurno mjesto Juraja Lerotića u konkurenciji za nagrade i Triangle of Sadness Rubena Östlunda izvan konkurencije, zaobišli su sve agresivniji festivalski fokus na djecu, njihove frustracije tijekom odrastanja, nezainteresiranost za egzistencijalne dubioze svojih roditelja itd. Dočim je splitski debitant sužavao ionako skučeni kadar priče o suicidu, švedski je sarkastično širio ekran za priču o estetskom urušavanju društvene elite. Dočim se drugi sprdao na račun manira probrane klase, posebno u širokim i raskošnim scenama na jahti-kruzeru, hrvatski je debitant minimalizirao zagrebačke i splitske (scene) na ekranu. Po vizualnoj zavodljivosti karte su svakako na Östlundovoj strani, premda mu kritika zamjera jednodimenzionalnost u pristupu osjetljivoj temi odnosa između onih koji služe i povlaštenih koji troše njihovu službenu ljubaznost. Ni splitski naslov, premda ovjenčan brojnim festivalskim nagradama, nije izbjegao plošnu dimenziju obiteljske tragedije. Njezini su simptomi očiti u predugim scenama pojedinaca obiteljskog triangla (dva brata i majka) čije fizionomije ne govore ništa od onoga što bi opravdalo razloge za tu dužinu. (Općenito, filmska nepokretnost osebujna je dimenzija hrvatskih naslova već dugi niz godina.

  

  Ni domaći glumci ni redatelji nisu savladali vještinu držanja dugog kadra. Jedan je to od krupnih razloga zašto dobar dio proizvedenih naslova djeluje poput školskih vježbi.) Ni karikaturalnost nije zanemariva osobina koja razjeda domaće naslove. U komornom filmu redatelj u ulozi zabrinutog brata neprestano trči – u bolnicu, pa kući, opet u bolnicu, pa u potragu za nestalim bratom. I ti su dijelovi priče medijski statični, namjerno zarobljeni skučenim rakursom na zbivanja… Nema dvojbe glede toga da je zamrznuta slika uglavnom išla u prilog redateljeva kratkog naslova Onda vidim Tanju, za koji je 2011. dobio glavnu nagradu DHF-a. Ipak, ono što je išlo u prilog kraćem filmskom eksperimentu u igranoj bi produkciji trebao biti tek jedan od njezinih manje-više dinamičnih fenomena. Na nekoliko mjesta Lerotić nakratko premošćuje medijsko oponašanje stvarnosti, no to ni izdaleka nije dovoljno za višedimenzionalno seciranje iste (stvarnosti). Ni razgovor s mrtvim bratom, ni eksperimentalni skok u smrt, ni kratki završni rakurs na živog brata okruženog mladićima koji skaču u nevidljivu vodu ne mogu isprati dojam nategnute (čak patetično položene) stvarnosti. Doduše, ona je začinjena duhovitim replikama dionika opskurnih zbivanja – tijekom dijaloga s policijskim službenicima te slovenskim psihijatrom u zagrebačkoj bolnici. Uglavnom škrte, melankolično-ironične dionice razgovora nisu u stanju popraviti opći dojam inertne materije na velikom platnu. (Široka vertikalna pruga na platnu kina u SC-u dodatno je komplicirala praćenje radnje, pogotovo stoga što je redatelj mijenjao omjer filmske slike pa su zahtjevniji gledatelji bili zakinuti za suptilne promjene njezina vizualnog okvira.)

  

  I drugi je domaći naslov Tragovi Dubravke Turić, prikazan četvrtog dana festivala, zaobišao dječji kompleks, ali je potvrdio kako je nepokretnost osebujna dimenzija hrvatskih filmskih proizvoda. Njegova protagonistica – znanstvenica Ana (igra je Marija Škaričić) istražuje „duševnu arheologiju“ na obroncima Velebita jer piše knjigu o kulturi smrti mirila u Hrvata – tradiciji nošenja mrtvih na posljednje počivalište te uzimanje mjere pokojnikovih duša kamenim stećcima prije pokapanja njihovih tijela. Taj dio filma – u formi znanstvenog videa, ujedno je najzanimljiviji dio igranog naslova koji u prvom planu radnje nije iskoristio metafizički potencijal geometrijskih znakova. Kapacitetom više komorni nego dugometražni film, teško je gledljiv jer lice glavne glumice nije u toj mjeri karizmatično da bi pokrilo mršava zbivanja na ekranu. Redom – očevu smrt, prevelik stan kojega će prodati kupcu azijatskog podrijetla, povremene susrete s kolegicama-šminkericama u gradskoj galeriji (glumi je zagrebačka Galerija Kranjčar), posjet djedovini, objavljivanje knjige istog naziva kao i film te, na koncu, povratak u zapušteno dvorište iz kojega promatra balkon sada već bivšega stana. Ni bijeli lišajevi na njezinoj koži, zbog čega posjećuje dermatologa, ni papirići kojima Azijat označava namještaj u stanu koji želi zadržati, ni tematska izložba Tragovi u gradu prigodno postavljena u Galeriji Kranjčar, nisu dovoljno poticajni dijelovi metafizičke filmske slagalice. Njezin se medijski okvir nije širio dalje od fotografiranih simbola ili šture znanstvene analize kriptičnih znakova. Drugim riječima, tragovi su ostali na razini pukih signala, bez redateljičine želje da pomoću drevnih znakova potakne koincidencije koje uzimaju mjeru Anine stvarnosti, njezine knjige itd. Potencijal mirila ostao je neiskorišten, a njihova će geometrija, očito, pričekati kreativca širega scenarističkog i redateljskog potencijala. 

  

  Kvantitativno snažnija strana festivala, po scenarističkim i režijskim postupcima znatno dinamičnija, bila je fokusirana na djecu. Što to govori o aktualnoj civilizaciji koja umjetničke i ekonomske resurse maksimalno prilagođuje maloljetnoj populaciji? (Brojni znanstvenici tvrde kako je takav prevladavajući rakurs jasan trag njezina slabljenja.) U selektiranim naslovima glavni protagonisti mokre u krevete (uglavnom). Mokri Leo u belgijskom naslovu o toplom prijateljstvu dvojice dječaka (Blizu / Close Lukasa Dhonta), tiha djevojka u ekonomski okrutnoj irskoj zabiti (Tiha djevojka / An Cailin Ciúin Colma Bairéada), mala Kostarikanka čija starija sestra na koncu filma prijavljuje oca za fizičko zlostavljanje, premda je prethodno legla u krevet s očevim kolegom-pjesnikom (Sanjam električne snove / Tengo sueños eléctricos Valentine Maurel) itd. Zbog aktivističke note, koja kao da je unaprijed dogovorena među redateljima, svi naslovi selektirani u konkurenciju festivalski su naslovi. Na koncu, rijetko će koji od njih ostati kratkih rukava glede festivalskih nagrada. Na zagrebačkom jubilarnom pohvaljen je Lerotićev komad, dočim je pakistanski Joyland redatelja Saima Sadiqua uzeo glavnu nagradu, prethodno već ovjenčan Kvir palmom (Queer Palm) u Cannesu. (U njemu glava tradicionalne obitelji iz Lahorea – Abba – mokri u invalidska kolica!) Premda su djeca u drugom planu priče o, za muslimansku zajednicu odbojnoj vezi mladog muškarca i transrodne plesačice, dječja je mjera nezaobilazna u klimaksu obiteljske drame. Kvirovska tema ne čudi s obzirom na to da je redatelj školovan u umjetničkoj školi njujorške Columbije.

  Zapadnjačka naklonost transrodnom aktivizmu očito nije ostavila ravnodušnim redatelja rođenog u Lahoreu. Osim što mu je kvir-fokus otvorio vrata festivala na Azurnoj obali, redatelj je, linijom poželjne društvene korektnosti, stao na stranu političke agende koja iz godine u godinu drastično mijenja i utječe na ustroj zapadnog društva. (Velimir Abramović, beogradski filozof, teoretičar društvenih kretanja i tumač Teslinih ezoterijskih vještina, inače brat globalno poznate konceptualne umjetnice Marine, nudi intrigantnu teoriju glede veza između konceptualne umjetnosti i agresivnog kvir aktivizma. Uporno tvrdi kako je ruski umjetnički eksperiment Zapadu podvalio konceptualnu umjetnost koja je u konačnici proizvela niz aktivističkih platformi, feministički položenih. Također tvrdi kako je taj umjetnički aktivizam važan kulturni segment u rodnom pregrupiranju tradicionalnih zajednica. Drugim riječima, sustavnom, između ostalog i kulturnom urušavanju zapadnog društva ili bijele civilizacije. Festivalski su filmovi tek jedan segment te antidruštvene fronte.) Nije slučajno da je u pakistanskoj drami muški član obitelji Haider feminiziran. Pod znatnim je pritiskom jer su velika očekivanja ostalih članova zajednice, sve kako bi se održala muška loza. Njegova mlada žena Mumtaz najsnažnija je karika, neovisna i nekonvencionalna osoba koja (simbolično, dodao bi Abramović) suicidom dokida muški niz. Ispijanjem otrova oduzima život muškom nasljedniku kojega nosi u utrobi. (Prije tri godine tibetanski redatelj Pema Tseden realizirao je film Balon / Qi qui o snažnoj ženi u ruralnom kraju koja ne želi četvrto dijete jer je kineskim zakonom zabranjeno, prekida trudnoću te zbog ubojstva nerođena djeteta plaća danak, samoinicijativno napušta obitelj i odlazi u redovnice. Film je ovjenčam brojnim nagradama, uglavnom na festivalima na azijskom kontinentu, ali i šire.) 

  

  Umjesto zaključka, još ponešto o snažnim djevojkama i muškom suicidu u kontekstu festivala. Premda povučena i mokri u krevet, djevojčica Cáit irski je primjer tihog preživljavanja u ruralnoj sredini (Tiha djevojka). Na cvjetnim poljima Belgije, Léo i Rémi feminizirani su dječaci kako po izgledu, tako i manirama – Blizu je priča o dječjem, muškom suicidu. Ni dvije mlade protagonistice u dva različita naslova neće pokleknuti pred životnim nedaćama. Ni Eva u kostarikanskom San Joséu (Sanjam električne snove) ni Lily u francuskom naslovu Najgori (Les pires) dviju redateljica, Lise Akoka i Romane Gueret, o snimanju filma s maloljetnicima iz nefunkcionalnih obitelji. U dvosatnom naslovu Carle Simón Alcarràs na katalonskoj jeziku, španjolskom kandidatu za nadolazećeg Oscara, mala Iris je neumorna kreatorica i kolovođa igara s dvojicom dječaka, dočim njezini roditelji muku muče kako zadržati zemlju na kojoj su desetljećima uzgajali breskve.

  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 14. studenog 2022.

Piše:

Željko
Kipke