Sirova rekonstrukcijska autentičnost nordijske baštine
Sjevernjak (The Northman), red. Robert Eggers, SAD, 2022.
-
Island, taj drevni „kraj svijeta“ znan kao ulthima thule – zagonetna sjeverna zemlja, medijevalni je rasadnik unikatne i vrijedne književne mitografsko-ikonografske baštine pripovjednih saga (kao što su Sage iz starine (Fornaldarsögur), Sage o Islanđanima (ĺslændingasögur), Sage o kraljevima (Konungasögur) itd.), pa tako među ostalima i izgubljene (hipotetske) Sage o Amlethu (Amlóða saga), princu usključale krvi žednom osvete zbog stričeva bratoumorstva, kojeg je bard Shakespeare znano ovjekovječio kao melankolično-bolećiva i elokventna mislioca razdirana dvojbama, u hero-as-a-fool prototipu, a redatelj Eggers kao kakav figurativni skald (staronordijski pjesnik) u grandioznom epskom Sjevernjaku radije iščitao kao furioznog i impulzivno brutalnog ulfheðnara (borbeno frenzičnog, ekstatičnog vučjeg ratnika) primitivne maskulinosti (i sam naziv Amlóði u značenju je priprostog, budalastog čovjeka).Pritom Eggers kao premisno ishodište nije uzeo isključivo sage nego i širi sjevernogermanski etno-arheo-mitološki repozitorij – od same metričko-metaforički složene skaldske poezije i okultnih runskih zapisa do gotlandskih kamenih piktografa i dekorativnih rezbarija sitnih amuleta guldgubbara kao nepresušno inspirativne kulturnopovijesne baštine, rekonstrukcijom istih sugestivno evocirajući onodobni perceptabilni model slike svijeta – weltbild ili imago mundi; kao konstantno fizički ugrozljiv, nesiguran i zvjerski okrutan ali jednako tako i neodvojivo predano prožet fantastičnim.
Defiliraju tim kozmologijskim midgardom tako i nordijskoj svakodnevici imanentne proročice/vidjelice – völve sa svojom seiðr-prekognicijom (cameo Björk) i svojevrsni živi mrtvi draugri (obitavatelji grobnih humaka), održavaju se enteogenski šamanski transevi (za postizanje disocijativne transcedencije) a dvoboji se autentično odvijaju na ritualistično ograničenom prostoru holmgangu (u ovom slučaju na arhetipskom vulkanskom arhipelagu). Pritom ključnu ulogu ima od biti ili ne biti nešto drugačije, amletovsko pitanje – ona gotovo delabarcovska upitnost predestinacijskog fatuma i koliko isto utječe na pojedinca.
Amletovo ispunjenje svrhe – a koje neminovno dovodi do tragičnog raspleta, jest osveta – no ona kod njega nije proizašla iz puke mržnje nego radije i iz osjećaja dužnosti – svojevrsnog moralnog koda medijevalnog čovjeka, vječno začuđenog i zapitanog nad onim liminalnim divljim nespoznatljivim, a koji u ovom slučaju nalaže ispunjenje obećanja danog ocu. Toliki psihološki pritisak na pojedinca prezentira se pribjegavanjem istog prepuštanju fatalističkim konotacijama nornijskih zapisa ali i naznakom da bi drugačijim odabirom i stvari mogle biti drugačije te nagovijestiti neki različiti, preporođeni, pastoralniji svijet do neke i opet nove cikličke smjene ragnaroknog razaranja i smrti i tako do u nedogled.
Riječju, Eggers ne prikazuje samo naturalistične brutalizme; on preispituje i posljedice postupaka grube sile, tvrdeći – nasilje rađa nasilje, a mijenjanje perspektive i dezintegracija čvrsto ukorijenjenih jednoumnih stavova dovode do spoznaje, cijeljenja sebstva i svojevrsne dekonstrukcije prošlosti. Uz respektabilan cast (zastrašno fizikalan Skarsgård, nedovoljno iskorištena Taylor-Joy, ladymacbethovska Kidman, drugačiji Hawke, solidni Bang i razveseljavajuća cameo-pojavljivanja upečatljivih lica iz Eggersovih prethodnih naslova – Kate Dickie, Ralpha Inesona i Willema Dafoea), tu je i divljenja vrijedan produkcijski dizajn i kostimografija – koji ni u jednom detalju ne prelaze u kasnije, nakon početka 10. stoljeća razvijene iako publici šire prepoznatljivije ornamentalne stilove i ukrase (mamennski, ringeriški, urneški) nošnji ili uporabnih predmeta; kao i prirodna fotografija nađenog svjetla stalnog redateljeva suradnika Jarina Blaschkea.
Pritom je zapravo upravo usustavljena, sirova rekonstrukcijska autentičnost prikaza ne samo materijalne nego i duhovne nordijske baštine najveća vrijednost Sjevernjaka, čijoj posvemašnjoj neposrednosti svakako oduzima engleski kao govoreni jezik i poprilično je neobičan odabir istog nauštrb staronordijskog, kad se već išlo na svojevrsnu dokumentarističku vjerodostojnost. Eggers je evidentno ipak morao napraviti kompromis između vlastite snažne autorske poetike s onom wannabe komercijalnog akcijskog blockbustera i to se, nažalost, osjeti. Naime, koliko god bio korak naprijed u odnosu na štancani Marvelov univerzum s junacima većima od života, Sjevernjak je još uvijek barem nekoliko koraka iza u odnosu na Eggersove prethodnike – Svjetionik (The Lighthouse, 2019) te poglavito Vješticu (The VVitch: A New-England Folktale, 2015).
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 11. lipnja 2022.
