Autentično majstorstvo, progresivni svjetonazor i neuništiva sklonost subverziji
Portret umjetnika: Luis Buñuel (Calanda, 22. veljače 1900. - Ciudad de México, 29. srpnja 1983.), španjolski filmski redatelj
-
Buñuela volim. Bez isprike i bez opravdanja. Volim ga kao čovjeka i ništa manje važno, volim filmove kojima je obogatio svjetsku filmsku baštinu i moj život. O njemu sam naivno i nadobudno pisao maturalnu radnju, dok sam autobiografsku knjigu Moj posljednji uzdah čitao u odlučujućim, formativnom godinama, oduševljavajući se njegovim uzbudljivim i kompliciranim životom tijekom kojeg je upoznao neke od najzanimljivijih umjetnika dvadesetog stoljeća, živio u Španjolskoj, Francuskoj, SAD-u i Meksiku te snimio neke od najzanimljivijih i najpomaknutijih filmova ikad stvorenih.Luis Buñuel dio je iščezlog svijeta u kojem je umjetnost – a posebno film, bila nešto više od sredstva za zaradu i zabavu, kada su se mogućnosti za društvene promjene s jedne i filma kao umjetnosti s druge strane, činile beskrajne i jedva naslutive. Spoj nadrealističkog pokreta i komunističke ideje u dvadesetim godinama prošlog stoljeća pripada ključnim umjetničko-ideološkim susretima iz kojih se rodilo naše vrijeme i umjetnost 20. stoljeća. Volim njegov ateizam, volim kako buržuje razotkriva i gazi, volim kako nas sve kao braću i sestre osjeća i kako je sposoban zaviriti u najmračnije predjele naše podsvijesti i od tamo iščupati istine i uvide kojima udara u temelje društvenog uređenja, hijerarhije i neravnopravnosti. Volim njegov prijezir i gnjev prema sitnoburžujskim ritualima, klasnim oznakama i razlikama, njegov moral i neuništivu sklonost subverziji i skandalu, volim njegov antikatolicizam – osjećam da iz njega izranjam živ i pun zraka.
Njegov je pogled na svijet nepovratno promijenio i obilježio umjetnost pokretnih slika i svojim je kontraškim stavom, idiosinkrazijom, progresivnim svjetonazorom i autentičnim majstorstvom na jedinstven način upisan u povijest umjetnosti 20 stoljeća. Kao jednog od glavnih uzora Buñuela navode neki od najzanimljivijih filmaša današnjice, a činjenica da se oni sami i njihova djela toliko međusobno razlikuju jasno govore o širini i intenzitetu utjecaja na filmski medij i umjetnike koji su došli kasnije. Tako Aki Kaurismaki, Jonathan Glazer i Guy Maddin ističu Zlatno doba kao jedan od najvažnijih filmova koje su gledali, Gaspar Noe oduševljava se Andaluzijskim psom a Woody Allen Diskretnim šarmom buržoazije. O utjecaju na Davida Lyncha mislim da je sasvim suvišno govoriti a drskost, ljepota i snaga kojima je Buñuel mijenjao i pomicao granice onoga što film jest i može biti svakako su teško sagledivi u kratkom osvrtu poput ovog.
Već svojim prvim filmom Andaluzijski pas (1929) – amblematičnim umjetničkim izrazom čitavog nadrealističkog pokreta, nastalom u suradnji s prijateljem i svjetski poznatim slikarom Salvadorom Dalíjem, Buñuel pomiče granice filmskog medija i njegovih mogućnosti da izrazi snove, noćne more, traume, vizije i bezbrojne nijanse u odnosu između čovjeka, stvarnosti koja ga okružuje i unutarnjeg univerzuma u kojem diše, postoji, misli, sanja, osjeća, voli i diše. Radi se o nijemom filmu rođenom iz sudara dva sna – Buñuelovog i Dalíjevog, u kojem se dramaturške i društvene konvencije izvrću, ismijavaju i na kraju pokazuju sasvim površnom i ispraznom glazurom ispod koje kuca mračno srce nepoznatog i uzbudljivog svijeta kojeg svi dijelimo i osjećamo ali nismo sposobni ovako precizno i točno izraziti. Sa Salvadorom Dalíjem, svojim prijateljem s madridskog sveučilišta, gdje su sa španjolskim pjesnikom Federicom Garcíjom Lorcom pripadali famoznoj generaciji 1917., snima i sljedeći film, već spomenuto Zlatno doba. No, tijekom snimanja dolazi do ozbiljnih kreativnih, estetskih i što je možda i najvažnije – etičkih nesuglasica i trzavica koje ubrzo prerastaju u otvoreni sukob, pa se Zlatno doba danas smatra prvenstveno Buñuelovim filmom.
Andaluzijski pas i Zlatno doba nastali su u Parizu krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina prošlog stoljeća u mahnitoj atmosferi svijeta koji se nalazio između dva velika rata i koji se nepovratno mijenjao i jurio prema strašnoj i teško zamislivoj budućnosti. Buñuel je nakon dolaska iz Španjolske bez ostatka uronio u umjetničke krugove francuske metropole, a posebno se prepoznao u umjetničkom pravcu koji poznajemo kao nadrealizam. Prijateljujući s piscima i slikarima kao što su André Breton, Paul Éluard, René Char, Jean Cocteau i Man Ray, pun mladenačkog zanosa, idealizma i snage, Buñuel otkriva svijet koji mu je do tada u srednjovjekovlju zaostala domovina zdušno uskraćivala te ponesen željom da mijenja svijet, društvo i pojedinca, počinje svoju umjetničku priču.
No usprkos neospornoj vrijednosti spomenutih filmova i njihovom odjeku i skandalu koji su izazvali, Buñuel ubrzo shvaća kako je nekome s toliko drugačijim shvaćanjima i idejama teško stvarati u umjetničkom području koje osim talenta i ideje zahtijeva i nezanemarivu financijsku neovisnost i pokroviteljstvo. Uz novčane probleme i ideološku sklonost komunizmu, Buñuelovu pažnju odvlači i Španjolski građanski rat koji poput svojevrsne uvertire Drugom svjetskom ratu zahtijeva njegov direktan angažman i to naravno na republikanskoj strani. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Buñuel završava preko Amerike i Holywooda ( koji se naravno nije znao nositi s Buñuelovim radikalizmom i originalnošću) u Meksiku, gdje početkom pedesetih, nakon gotovo dva desetljeća duge stanke tijekom koje je snimio samo izvrsni dokumentarac Zemlja bez kruha, nastavlja filmsku karijeru snimajući nekoliko iznimno zanimljivih i drugačijih filmova kao što su Zaboravljeni, On, Grubijan, Suzana i nešto kasnije Nazarin. U ovim filmovima, snimljenima unutar strogih komercijalnih uzusa meksičkog studijskog sistema, Buñuel divljoj mašti i sklonosti radikalnim i subverzivnim rješenjima pridodaje izraženu socijalnu notu, opsesiju seksualnošću i psihopatologijom te prodorno analitičko oko koje promatra, vidi i razotkriva tadašnju meksičku stvarnost i uspijeva je podvrgnuti vlastitoj singularnoj viziji i shvaćanju svijeta te uzići na nivo univerzalnog i bezvremenskog.
Početkom šezdesetih, na poziv španjolskog redatelja Carlosa Saure, Buñuel razmišlja o povratku u Europu te ubrzo počinje treća i završna faza njegovog filmskog stvaralaštva, tijekom koje će snimati u Francuskoj i Španjolskoj i napraviti neke od najvažnijih filmova. Tako nastaju klasici kao što su Anđeo uništenja, Ljepotica dana, Dnevnik sobarice, Diskretni šarm buržoazije i Viridiana. Prepoznat kao jedan od najvažnijih svjetskih redatelja, Buñuel – posebno u suradnji s izvrsnim francuskim scenaristom Jean-Claudeom Carriereom, surađuje s velikim svjetskim zvijezdama kao što su Catherine Deneuve i Michelom Piccolijem i snima u puno boljim produkcijskim uvjetima nego što je to bio slučaj tridesetih u Parizu i 50-ih u Meksiku. No ono što se ne mijenja Buñuelove su opsesivne teme kao nerazlučivost stvarnosti i mašte, jave i snova, svijesti i podsvijesti, zloćudni utjecaj religije, seksualne zapretenosti i patrijarhata na pojedinčev život i društveno uređenje, njegova sklonost slabijim i drugačijima i sposobnost da uvrnutim i pobunjenički nastrojenim idejama, konceptima i shvaćanjima društveni moral, ukus i konvencije izvrne ruglu i ubojitoj kritici.
Umjetnost nas mijenja i otvara mogućnosti slobode, ljepote i istine, a ono najbolje što se za nas današnje može reći jest da pripadamo budućnosti koju su odavno u svojim djelima opisali, ustanovili i stvorili pjesnici, slikari i filmaši čijim smo se djelima predavali odrastajući i otkrivajući svijet. Zato ovdje ponosno ponavljam kako pripadam budućnosti o kojoj je u svojim filmovima davno pjevao španjolski genij Luis Buñuel.
© Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 4. svibnja 2022.
Piše:

Strašek