Autentične sudbine i mjesta socijalne izolacije

18. ZagrebDox, 3. - 10. travnja 2022.: Međunarodna konkurencija

  • <em>Sabaya</em>, red. Hogir Hirori

    Prije dvije godine 16. ZagrebDox kasnio je šest mjeseci. Umjesto u ožujku krenuo je u listopadu, sklonio se u dvorane teatra i kina u Studentskom centru, a većina naslova međunarodne konkurencije bila je fokusirana na sudbine izoliranih pojedinaca, primjerice u zatvorskim kompleksima ili sumornim geografskim oblastima. Veliki pečat tada je osvojila Pjena Ilje Povolotskog, snimljena u Murmanskoj oblasti. Zapušteni teren i nastambe u njemu ostavljali su dojam poslijeratnog vihora. Dvije godine kasnije sumorna se geografija preselila daleko na Zapad u istočnu Ukrajinu. ZagrebDox se u međuvremenu vratio u kinodvorane Kaptol centra, a sadržaji većine naslova u međunarodnoj konkurenciji i dalje se bave mjestima socijalne izolacije – kampovima (Sabaya Hogira Hirorija te Imadovo djetinstvo /Imads barndom/ Zahavija Sanjavija), zatvorima (107 majki /Cenzorka/ Pétera Kerekesa), krutom tradicijom obiteljskog doma u Sjevernom Vijetnamu (Djeca magle /Những đứa trẻ trong sương/ Diễm Hà Lệ) ili jugoistočnom selu u Turskoj (Grozna djeca /Les Enfants terribles/ Ahmeta Necdeta Çupura), dječjem skloništu (Kuća od krhotina /Будинок зі скалок/ Simona Lerenga Wilmonta) ili rovovima  na istoku Ukrajine (Rovovi /Tranchées/ Loupa Boreaua), suženom optikom poljskog balkona (Film s balkona /Film balkonowy/ Paweła Łozińskog), zatočenikom srednje škole u sjeverozapadnom predgrađu Glasgowa (Moja bivša škola /My Old School/ Jonoa McLeoda) itd.

    Na 18. festivalu glavna je nagrada preselila znatno južnije od opskurnog sjevera Rusije – u sjeveroistočnu Siriju, među Jezide. Dobio ju je švedski redatelj kurdskog podrijetla H. Hogiri za pustinjski film ceste i noir-ozračja. Redatelj je ujedno i snimatelj koji prati odvažnu ekipu naoružanih Jezida dok pretražuju šatore ISIS-ova kampa ne bi li otkrili otete sunarodnjakinje – sabaye ili seksualne robinje i odveli ih u prihvatni centar Jezida. Nakon kraćeg vremena prilagodbe u kući Mahmuda, koja služi kao privremeno sklonište i centar, mlade se žene vraćaju u matična sela ili rodbini. Mahmud je organizator noćnih prepada i mreže ženskih infiltratora u neprijateljski kamp koje regrutira među povratnicama. Posve razumljivo jer poznaju običaje otimača, a kako su ostale bez obitelji i rodbine, dobrovoljno pristupaju riskantnom poslu. Hogirijev doks je dramatičnog ozračja te se čini kao da je riječ o scenariju za igranu produkciju eksperimentalnog okvira.

    <em>Sabaya</em>, red. Hogir Hirori

    No, redateljeva je kamera tek registrator zbivanja koja naoko djeluju kao uigrane scene za akcijski film s elementima krimića. Pogotovo stoga što je Mahmudov lik stabilna točka u kojoj se prelamaju sve komponente filmskog sadržaja usmjerenog na detekciju i spašavanje otetih mladih žena. Od telefonskih razgovora s ojađenom rodbinom i doušnicama, sortiranjem fotografija otetih kurdskih djevojaka do noćnih upada u sirijski kamp Al-Hol, pretraživanja šatora, ispitivanja privremenih čuvarica zarobljenih žena do prepoznavanja žrtava, noćnih potjera i paljenja kurdskih terena od strane isprovociranih ISIS-ovaca. Sve nabrojeno koordinira voditelj Kućnog centra Jezida. Po takvoj doks-logici Mahmud podsjeća na detektive u igranim produkcijama koji traže jednu ili više nestalih osoba, zaobilazeći društveno prihvatljive norme ponašanja u Zapadnom društvu i šire. (Primjerice, u naslovu The Nile Hilton Incident /Napad na Nile Hilton/ egipatskog redatelja Saleha Tarika iz 2017., detektiv – igra ga Fares Fares – u vrijeme društvene revolucije na ulicama Kaira razotkriva političku pozadinu nestanka crne hotelske sluškinje i ubojstva atraktivne mlade žene.)

    Na pustinjskom pijesku, u uvjetima sirijskog divljeg istoka u kojem je oružje realna društvena valuta, Mahmudova ekipa i nevidljivi neprijatelj ponašaju se poput fiktivnih filmskih likova. Mark Cousins, jedan od sudionika recentnog ZagrebDoxa, s pravom bi primijetio kako je „film veći od života“ te bi istodobno bio i ne bi bio u pravu. Prije 11 godina sjevernoirski redatelj i kritičar upustio se u realizaciju serijala o povijesti filma i njegova utjecaja na ljudsku percepciju (Priča o filmu: Odiseja /The Story of Film: An Odyssey/). 15 jednosatnih epizoda u Hrvatsku je stiglo sa zakašnjenjem od tri godine te su prikazane početkom svibnja 2014. na 7. Subversive Film Festivalu u Kinu Europa. Strastveni promatrač filmskog metra i ove je godine u filmu Priča o gledanju (The Story of Looking) pokazao koliko je važna funkcija medija pokretnih slika u trenutcima samoće dok se sprema na operaciju sive mrene.

    <em>Priča o gledanju</em>, red. Mark Cousins

    Redateljeva dvojba oko toga je li presudnije sjećanje na viđeno ili samo viđenje – odnosno ničim narušena optika ljudskog oka, začinjena je arhivskim klipovima – od TV-intervjua s Rayom Charlesom u kojem glazbenik govori o prednosti sjećanja na događaje iz rane mladosti do inserata iz filmova kao što je Bulevar sumraka (Sunset Blvd. Billyja Wildera iz 1950.) u kojem se ostarjela glumica vraća u prošlost projekcijom filmova u kućnoj kinodvorani. Raskošno konstruiran doks, s brojnim primjerima iz filmske prošlosti te umjetničke prakse – od Van Gogha i Paula Cézannea do Marine Abramović, na kraju veliča izravni optički kontakt s okolinom ali ne otklanja dvojbu na račun gledanja. Ponekad je recept Raya Charlesa o mentalnoj slici prihvatljiviji od živog pogleda koji u računalnoj domeni zavodi svoje korisnike. Cousins je konstruirao priču kao asocijativan niz kratkih slika, kako tuđeg metra tako i svojeg te niza nepokretnih slika i fotografija. Njima je začinio duge kadrove izležavanja u krevetu u očekivanju skorašnje operacije te kirurškog zahvata na oku. Optiku eksperimentalnog okvira dopunio je osobnom pričom o gledanju izdašnom pripovjednom strategijom kakvu je već koristio u serijalu o filmskoj povijesti.

    Slovački redatelj Péter Kerekes, za razliku od većine konkurenata, festivalski naslov realizirao je na temelju priča autentičnih ženskih likova iz ženskog zatvora u Odesi. Činjenica da je 107 majki bio slovački kandidat za prestižnu holivudsku nagradu u kategoriji filma na stranom jeziku već govori u prilog tome kako je granice dokumentarizma drastično premjestio u igranu sferu. Autentične sudbine mladih majki koje robijaju na jugu Ukrajine Kerekes je, uz scenarističku podršku Ivana Ostrochovskog, nastojao što više približiti dokumentarnoj formi. Osim što je u filmski metar uključio žive svjedoke zatvorske rutine, istu je (rutinu) naglasio hladnim ponavljanjem režima u kojem buduće i novopečene majke ili pretresaju, ili se igraju s djecom koja do svoje treće godine pripadaju korekcijskom sustavu, ili obavljaju poslove šivanja i čišćenja, ili sudjeluju u kolektivnim svečanostima.

    <em>107 majki</em>, red. Peter Kerekes

    Medijska rekonstrukcija stvarnosti na koncu se fokusira na Lesju Nikolajevnu (igra je profesionalna glumica Maryna Klimova) i zatvorsku zaposlenicu Irinu (Iryna Kiryzeva) te postupnu promjenu njihova odnosa od krajnje hladnog i rutinskog do znatno mekšeg, s obzirom na to da redatelj medijskim korekcijama gledatelja navodi na buduću, humaniju sponu dvije strane u sudskom postupku za dobrobit mališana. Lesjin dječak navršava treću godinu, njezina majka i sestra ne žele ga u svojoj blizini, dočim majka pokojnog supruga postavlja nemoguće uvjete pred snahu koja je počinila zločin iz strasti, pa je sirotište djetetova najvjerojatnija perspektiva. Na kraju filma Irina i dječak spuštaju se stepenicama u Odesi, filmskim simbolom starim gotovo stotinu godina, još od vremena Ejzenštejnove Krstarice Potjemkin (1925). U njegovoj rekonstrukciji društvene revolucije dijete u kolicima znatno je mlađe, no u Kerekesovu slučaju to ne mijenja na stvari. U medijskom smislu perspektiva je „veća od života“, dodao bi M. Cousins.

    U kategoriji priče o rezervatima još su dva naslova vrijedna spomena. Doduše, u njima je ta dimenzija granična kako u tematskom smislu, tako i na medijskom planu. Jedan se dotiče obrazovne ustanove na sjeveru Britanije, drugi pak ulazi u tri brodogradilišta na sjeveru Poljske. U oba slučaja redatelji su posegnuli za neuobičajenim formulama doksa. U prvom je Jono McLeod mješavinom animacije, glumaca i živih svjedoka ispričao gotovo nevjerojatnu priču o lažnom identitetu razrednog kolege Lee Brandona (alias Briana McKinnona) u Bearsdenu ranih devedesetih. U drugom je Tomasz Wolski crno-bijelim metrom i animacijom lutaka razotkrio planove režimskih funkcionara tijekom štrajka radnika u Gdanjsku, Gdyniji i Ščećinu 1970., kako inače glasi naziv filma.

    <em>1970.</em>, red. Tomasz Wolski

    Junaci crne poljske priče iz vrhuške su komunističkog režima – od šefa policije Tadeusza Pietrzaka, ministra unutarnjih poslova Kazimierza Świtała do zamjenika Ryszarda Matejewskog, člana Centralnog komiteta Ujedinjene poljske radničke partije Zdzisława Żandarovskog te zamjenika šefa unutarnje vojne službe Czesława Kiszczaka. Na osnovu zvučnog zapisa – telefonskih razgovora između ekipe za kriznu situaciju u Varšavi i lokalnih dužnosnika, redatelj je rekonstruirao slijed zbivanja. Marionete (lutke) nalik komunističkim aparatčikima neznatno je animirao i uskladio s izvornim audio-snimkama. Slijed zbivanja dopunio je autentičnim metrom radničkih nemira – masovnog okupljanja, paljenja zgrade Komiteta, bacanja letaka iz vojnog helikoptera, rastjerivanja štrajkaša kemijskim sredstvima, vodenim topovima, pendrecima i oružjem, potom i brutalnog privođenja pojedinaca itd. Na kraju filma pobrojio je žrtve društvene pobune – 41 ubijeni, preko tisuću ranjenih i oko 3000 uhapšenih, zaključivši priču podatkom o tome kako su svi iz stožera u narednoj godini ili smijenjeni ili kasnije osuđeni na kratkotrajne zatvorske kazne.

    McLeod je svoj prvijenac Moja bivša škola posvetio čudnom liku iz razreda koji se lažno predstavio kao Kanađanin čija je majka po profesiji operna pjevačica stradala u saobraćajnoj nesreći, dočim je otac bio profesor u Londonu. S vremenom će se otkriti kako je sve navedeno lažno. Sredinom sedamdesetih već je pohađao istu školu s istim profesorima, a kako nije uspio u naumu – studirati medicinu, petnaest godina kasnije ponovno se upisao u srednju školu u otmjenom predgrađu Glasgowa. Skandal je odjeknuo u Škotskoj, ali nije prešao granice britanskog otoka. U toj je činjenici njegov razredni kolega vidio šansu da široj publici predstavi škotski slučaj „Petra Pana bearsdenske Akademije“. Igra ga Alan Cumming, profesionalni glumac škotskog podrijetla, čija je mimika usana sinkronizirana na govor lažnog Brandona. Srednjoškolac iz devedesetih, prešavši u to doba treću dekadu života, nije želio pokazati lice u recentnom filmskom metru školskog kolege, ne računajući na nekoliko arhivskih snimki njegova lica i figure pred sami kraj doksa. Doslovno šamarajući publiku kratkim i burnim opaskama razrednih kolega i nastavnika, McLeod je želio pojasniti mjere kojima je fiktivni imenjak Bruce Leeova sina uspio zamagliti poodmaklu dob. U jednom trenutku netko od njih spominje „mesmeristički“ pogled kojim je prigodom drugog upisa u školu opčinio gospođu Humes, inače strogu zamjenicu dekana. Pored toga što su smješteni u školske klupe, živim svjedocima skandala pridružen je njihov alter ego u animiranoj formi.

    <em>Moja bivša škola</em>, red. Jono McLeod

    Plošni likovi i ambijenti, animirani na razini banalnog stripa, dopunjuju šale i ponekad neartikulirane reakcije bivših razrednih kolega. Škotski je slučaj zbog medijskog otklona doista nevjerojatan slučaj, „veći od života“ i spada u kategoriju rijetkih dokumentaraca koji povremeno stižu na zagrebački festival. (Valja spomenuti nekoliko naslova izvanserijskog sadržaja na prethodnim manifestacijama: Tri identična stranca na 15. izdanju festivala o tri blizanca razdvojena u ranoj dobi redatelja Tima Wardlea, Samo Bog će znati gdje sam na 13. festivalu o dementnoj majci, koji potpisuju Todd i Jed Wider te Uljez na 9. festivalu o „kameleonu iz Nantesa“ u režiji Barta Laytona.)

    Recentni bi se festival mogao komotno nazvati i dječjim, s obzirom na to što se većina naslova osvrće na patnju ili odrastanje maloljetnika u nemogućim uvjetima. Počevši od bijesnog Imada (Imadovo djetinjstvo), mališana zatočenih u Odesi (107 majki), ukrajinskog skloništa za djecu napuštenu od strane roditelja-alkoholičara (Kuća od krhotina) do djece koja se ne mire s obiteljskom tradicijom u Vijetnamu i Turskoj (Djeca magle, Grozna djeca). Ona – djeca, raznih godišta prolaze ispod balkona Paweła Łozińskog, redatelja koji stanuje u Varšavi te u 100 minuta filmskog metra komponira priču o poljskom društvu, smislu života, navikama slučajnih prolaznika i susjeda, mladoj supruzi koja nastoji biti što manje vidljiva kao da ne mari za mužev projekt itd. Ili su (djeca) u kolicima, ili pjevaju na nagovor Łozińskog, ili se izmotavaju s lizalicom u istima, ili izvode mađioničarske trikove s kartama. U više je navrata uz ogradu zastao bivši robijaš Robert i priča o životu beskućnika, dvoji o tome je li uputno nastaviti živjeti i raditi u takvim uvjetima te mu redatelj drugom prigodom poklanja košulju kako bi pristojnije izgledao na fotografiji za dokumente koje nastoji legalno pribaviti.

    <em>Film s balkona</em>, red. Pawel Lozinski

    Dvije susjede stalne su gošće balkonske optike – jedna čisti ulicu ujesen od lišća, zimi od snijega i priča o davno pokopanom mužu, druga je Jadwiga, brbljavija je i prigovora redatelju da zavodi mlade žene na ulici, a kasnije pak izbjegava razgovor – jednom zbog kiše, drugi put zbog odlaska liječniku. Mladi se poštanski službenik tuži da je dostavljač, a sve manje poštar… Kamera s balkona bilježi pristalog muškarca srednjih godina kako spava u automobilu, predstavlja se kao Pjotr, na pitanje redatelja odgovara da mu nije prvi put, no ne želi objašnjavati situaciju u kojoj se našao jer je „komplicirana“… Sudeći po likovima koji prolaze Pawełovom ulicom, Poljaci su susretljivi, intrigantnih sudbina, najčešće sumornog ozračja i spremni na kratku razmjenu mišljenja o smislu života.

    Ako je suditi po mjeri balkona, većina bi se buduće kino-publike mogla prevariti u pogledu dinamike njegova sadržaja. Čini se kako suženi rakurs nije predstavljao prepreku za redatelja – vještog komunikatora, nenasilnog i s prirođenom mjerom nenametljivosti. S ocem Marcelom sudjelovao je na 10. ZagrebDoxu, gdje je senior primio nagradu Mojoj generaciji za film o njihovu zajedničkom putovanju iz Poljske prema Parizu. Dvostruki filmski eksperiment – po Pawełu Otac i Sin, po Marcelu Otac i sin na putu, ravnatelj zagrebačkog festivala Nenad Puhovski razdvojio je nagradivši samo dvadesetak minuta dužu očevu varijantu. Medijska razrada nesuglasica s ocem već je tada jasno pokazala njegovo zanimanje za „smisao života“. Prije nego što će proširiti rakurs na raskošnu vegetaciju u varšavskom kvartu gdje stanuje, pod balkonom se zaustavila starija gospođa u invalidskim kolicima kako bi dugometražni projekt poentirala frazom „život je smisao po sebi“.

    © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 19. travnja 2022.

Piše:

Željko
Kipke

kritike i eseji