Bajke kao integralne animističke koncepcije europskog kulturnog naslijeđa

Bajke i film 1: Snježna kraljica (Snezhnaya koroleva), red. Lev Atamanov, Sovjetski Savez, 1957.; Snježna kraljica (Snezhnaya koroleva), red. Genadij Kazanskij, Sovjetski Savez, 1967., Kameni cvijet (Kamennyy tsvetok), red. Aleksandr Lukič Ptuško, Sovjetski Savez, 1946.



  • U Ingemannovu iskrivljenom zrcalu u pjesmi Umjetnikove vizije (Konstnerens Syner, 1832): „…svaki potez veličine i uzvišenosti izvrće se u naduto, neprirodno iskrivljenje“, a koji je motiv koristio i sam Andersen kao svojevrsni inicijalni prolog u ponajdulju svoju priču Snježna kraljica (Snedronningen, 1844).

    Jednako su tako bajke suvremenim svjetonazornim trendom nasilno amplificirane iz zone lüthijevske inkluzivne besprostornosti, bezvremenosti, (kolektivne) instinktivno-intuitivne pod-svijesti; beskrupulozno iščupane, prekrojene, demitologizirane, izmrcvarene u adaptirano bezopasno.

    Pritom neuhvatljiva fluidnost njihovog usmenog prijenosa nedvojbeno ide u prilog ovakvim, posvemašnje drskim a svakako neznanstvenim činima, koji idu toliko daleko da gotovo po pravilu prešućuju navođenja izvora ili napomena za svoje u svakom slučaju neopravdane radnje (a zasigurno se nitko ne bi usudio prepraviti primjerice kakav antički književni kanon).


    No, takvim se olako shvaćenim ali opasnim postupcima izuzima „transcedentalan arhetipski poredak“ odnosno upravo ono što proučavatelji ove tajanstvene književne vrste još od 18. stoljeća ističu kao psihološki ljekovite prednosti iste.

    Tako je to još od J.G. Herdera, koji smatra da bajke svojim simboličkim izražavanjem ostataka stare davno zaboravljene vjere u recipijentu bude čežnju za onom životnijom, vitalnijom mudrošću, ili pripadnika tzv. simboličke škole, koji ih smatraju izrazom filozofskih spoznaja o najdubljim istinama o Bogu i svijetu.

    Od L. Laistnera – zastupnika teze da osnovni motivi bajki potječu iz snova, odnosno polimata A. Bastiana koji smatra da su motivi bajki zapravo elementargedanken – elementarne misli čovječanstva, iz čega i sam C.G. Jung razvija svoju teoriju o arhetipovima, sve do Jungovih slijednika – poput analitike praiskonskih primordijalnih intrapsihizama M.L. von Franz ili one tradicijskog etno-spiritualnog aspekta cantadore C.P. Estés, primjerice. 

    U 17. stoljeću aristokratsko salonsko francusko društvo zahvatio je trend pisanja i pričanja bajki te kasnije buđenjem nacionalnih osviještenosti prikupljanje istih (Afanasyev i Bažov u Rusiji, Asbjørnsen i Moe u Norveškoj, Basile u Italiji, Barons u Latviji, Lönnrot u Finskoj, Lang u Škotskoj, braća Grimm u Njemačkoj…) od strane dragocjenih kazivača (od kojih su poneki poput Dorotheae Viehmann ili Vasilija Aleksejeviča Khmelinina, poznati i poimence)

    Od tada se bajka smatrala esencijalno duhovnom, predindustrijskom intuitivnom ruralnom aktivnošću, ispod čijih se drevnih slojeva naziru europskom kulturnom naslijeđu integralne animističke koncepcije.

    Magična snaga iste prezentirana kroz aspekt sile koja dolazi iz onostranosti svakako je bajkama imanentna figura kraljice/gospodarice/boginje/prirodonosne manifestacije; životodajnog samospoznajnog entiteta ili jastva koje se u početku manifestira kao negativna, ambivalentno-enantiodromijska, neumoljivo stroga prepreka kontrapozicionirana junak(u)inji, u ovdje tematiziranoj skupini motiva (požrtvovna djevojka kao izbaviteljica voljenog) prelomljena upravo kroz odnos prema junaku.

    Takva eluzivna folklorna figura snježne kraljice/gospodarice leda i majke vjetrova, relikt je drevnih zimskih boginja koje ili sa svitama u hordama divljaju i predatorski otimaju nevoljne (Snježna kraljica i Kai, Gospodarica Bakrene gore i Danilo, kraljica Narnije i Edward) ili bivaju autoritativne i skrbne boginje-majke zimskog solsticija (talvine pööripäev) baltičkog mitološkog repozitorija odnosno supremantni entiteti germanskog poganskog panteona (Majka Holle).

    Andersenova Snježna kraljica po svim se značajkama tako uklapa u predodžbe alfa matrilinearnog bića folklorističkih morfologija; boginje u jednoj od svojih mnogobrojnih manifestacija, u ovom slučaju poticateljice i buditeljice zaleđenih i zamrznutih dijelova psihičkog sebstva.

    U filmskoj umjetnosti, mnogi istu učitavaju u druge, neizravno njome inspirirane popularne karaktere (Elsu iz Snježnog kraljevstva, Ledenu kraljicu Kronika iz Narnije, Freyu iz The Huntsman: Winter s War).

    Postoje i izravne, doslovne ekranizacije bajke (neuspjele četverodijelna diznijevski inspirirana franšiza Barbea i Svešnikova ili dvodijelna Hallmarkova verzija iz 2002), od kojih su najznačajnije istoimene transpozicije knjiškog predloška u animirani naslov Leva Atamanova te onaj igrani Genadija Kazanskija.




    Igrani film imponira vizualnim prosedeom i umješnom integracijom s animiranim dijelovima s Natalijom Klimovom u ulozi Kraljice i iznimno efektnom epizodom Olge Viklandt u liku Stare razbojnice.

    Animirani film pak očarava distinktivno ekspresivnim, koloritnim stilom majstora poput Fjodora Khitruka, Aleksandra Vinokurova ili Leonida Švartsmana (s posebno intrigantnom realizacijom Stare čarobnice, evidentno inspirirane remekdjelom ilustracije Eleanor Vere Boyle iz 1872.) dočarava Andersenovu Snježnu kraljicu (glas „najveće Meyerholdove glumice“ Marije Babanove) kao svojevrsnu zlokobnu konstriktivnu silu koja obitava u kraljevstvu pustog, demonskog pejzaža kao simbola vlastitog pojedinčeva intrapsihičkog antagonista, autodestruktivne Sjene.

    Pri tome na izazovnom putu junak(inja) mora naučiti asimilirati Sjenu kako bi preko simboličkog hepienda označio(la) razrješenje unutarnjeg sukoba i zdravu integraciju vlastite osobnosti.

    Gerda tako postaje ultimativno apotropejsko-profilaktičko utjelovljenje bezazlenosti i kao takva jedina moguća proaktivno se suprotstaviti podzemnoj psihostaziji te osloboditi ledom optočenog Kaija, koji zbog svoje drske provokacije i ismijavanja božanskog mora naučiti lekciju.

    Prototip stamene, simultano ambigvitetne kažnjavateljice, ali i darivateljice – ali ne više ledene nego kamene, jest i vilinski entitet/boginja-čarobnica znana kao Gospodarica Bakrene gore u čarobnim (volšebnaja) skaskama Uralske bajke/Malahitna škatulja (1939) Pavela Bažova a po dvjema od njih deset – Kameni cvijet i Majstor brijega, snimljen je i kultni Kameni cvijet „sovjetskog Disneya“ – sineasta-fantazista Aleksandra Ptuška.

    Očarani Bažov ih je kao dijete slušao od starih rudara Uralskoga gorja te ih jednako zaneseno, oponašajući svakodnevno kazivanje, prenio čitateljstvu autentično živim, dijalektalnim narodnim jezikom, napučenim poslovicama, vjerovanjima i običajima lokalnog planinarskog folklora o rijetkom dragom kamenju, zapaljivim plinovima, opasnim, teškim uvjetima rada i asimptotički neuhvatljivim elementalnim čuvarima krajolika.

    I koliko god Gospodarica Bakrene gore (interpretacija velike zvijezde ruskog filma Tamare Makarove) figurirala kao Snježna kraljica, dotle umjetnički opsesivnom santom pazziom tlapnje goni sanjar Danilo, jednako kao i nemirni Kai, a zaručnica mu Katja kao sposobna i vjerna pratilja iznosi otkupljujući teret njegova izbavljenja, simboličkog otvaranja očiju i otapanja leda, riječju prepoznavajuće spoznaje, upravo poput Gerde.

    Pri tomu se Danilo i Kai, boraveći u ledenim/kamenim odajama boginja, simbolički nalaze u svojevrsnom purgatorijskom, komatoznom (pred)smrtnom stanju – mrtvila duha, sve do trenutka konačnog spasenja/spoznaje i vraćanja u život asimilacijom/integracijom rečenih oprečnih svojstava dvaju ženskih likova).

    Time su i filmaši pridonijeli približavanju božanskog, emaniranog u prirodi, a imanentnog bajkama, preuzimajući ulogu drevnih šamanskih interpretatora, ritualnih posrednika među svjetovima kako bi i suvremeni tragaoci i recipijenti lakše zagrabili iz riznice podsvijesti, živom održavajući i manifestirajući otajstvenu filozofiju kolovrata (rockenphilosophie) o perpetualno obnavljajućoj ravnoteži, regeneraciji i reparacijskom iscjeljenju.

    No, to čine samo nanovnim prigrljenjem duhovnih vrednota, oslabljenih i protjeranih od strane danas prevladavajućih materijalističkih i superiornih racionalnih spektara; kako bi se upilo i zaživjelo poruke bajki i uočilo da greške čovječanstva pulsiraju i rezoniraju i na drevnoj boginji – Majci Zemlji.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 25. veljače 2022.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji