Redateljski iznijansirano i dinamično uz vrsne glumačke izvedbe
Eiffel, red. Martin Bourboulon, Francuska, 2021
-
.jpg)
Tek djelomice zasnovan na faktografskim podacima, francuski film Eiffel redatelja Martina Bourboulona ne može se dakle označiti sasvim biografskim nego je više posrijedi tzv. historijska fikcija. Jer, uz proces nastanka znamenite pariške građevine za Svjetsku izložbu godine 1889., autorski je postav uključio fiktivnu romansu Gustava Eiffela (Roman Duris) i Adrienne Bourgès (Emma Mackey) na dvjema kronološkim razinama – filmske sadašnjosti i ponovnoga susreta te prošlosti dvadeset i pet godina prije i susreta dvoje središnjih likova. Zanimljivo je pritom da je čak pet potpisnika scenarija ovoga filma – Thomas Bidegain, Caroline Bongard, Martin Bourboulon, Martin Brossollet te Natalie Carter, a njihov predložak za Eiffel ipak nije urodio i zbrkom ili pak nemuštom osnovom za redateljsku nadgradnju. Dapače, posrijedi je iznijansirana struktura fabule, karaktera, zbivanja i konteksta na kojoj Bourboulon gradi svoju redateljsku izvedbu. Jasno je pritom da je francuski filmski senzibilitet prožet svojevrsnim utjecajima holivudskih epskih filmova, kakav je primjerice bio Titanic (1997) Jamesa Camerona. Ali, ipak ne opažamo epigonske postavke u stvaranju nego sasvim osoban iskaz primjeren europskoj kinematografiji.
U Eiffelu primjećujemo širok raspon konteksta – društvenog, klasnog, profesionalnog, privatnog, osobnog itd. Film navodi nekoliko vrsnih djela konstruktora Eiffela, u ekspoziciji se percipira njegov pothvat u izgradnji njujorškoga Kipa slobode, a ranija izgradnja mosta na rijeci Garonne kod Bordeauxa je otponac fiktivne romanse s djevojkom Adrienne, romanse koja nije u potpunosti ostvarena zbog klasnih razlika dvoje zaljubljenih. Kada se nekadašnji partneri ponovo sreću, ona je udana za važnoga pariškoga kolumnista Antoine de Restaca (Pierre Deladonschamps), Eiffelova prijatelja iz mladosti. Obnova veze, društvene i osobne prepreke preklapaju se s poteškoćama u izgradnji tornja. No, kako se ipak – kao što sam Eiffel ustvrdi ideja nadrasta njega samoga – toranj visok 300 metara naposljetku izgradi i uz požrtvovnost radnika kao i Eiffelovih najbližih suradnika, a protagonistovo se zajedništvo s Adrienne ne može ostvariti, film doseže i epsku tragičnost središnjega lika, unatoč arhitektonskom djelu koje je s povijesnoga stanovišta postalo simbolom Pariza.
Eiffel je treći dugometražni igrani film u Bourboulonovoj karijeri. Redateljski mu postupci ne tonu u ponavljanje, struktura filma je precizna, s lakoćom predstavlja glavne likove a gledatelja privlači u sama zbivanja. Unatoč poznatim povijesnim podacima, vidljivi su odmaci i ugodna iznenađenja. Dinamičnost je postignuta i ritmičnim izmjenama statičnosti i kretanja kamere, a snimatelj Mathias Boucard je svrhovito pridonio ugođaju filma i transponiranju davnih događaja. Bourboluonova suradnja s montažerkama Virginie Bruant i Valérie Deseine dojmljiva je, preklapanje dvaju kronoloških razina nenametljivo a glazba Alexandre Desplata svrhovita. Nema sumnje da je ipak najbolji doseg u ovome filmu glumačka izvedba i međuigra Durisa i Mackayeve. Kompleksnost njihovih likova, razlike habitusa, temperamenta i sudbina utjelovili su vrlo kvalitetno, dosežući pritom potreban pathos, integritet i dignitet svojih likova. Pritom je šteta da su se autori – i redatelj i scenaristi, tek površno posvetili Eiffelovoj krnjoj obitelji, pa je tek kćer Claire (Armande Boulanger) nešto više predstavljena, a i izvedba mlade glumice je primjerena i naznačuje raskošniji glumački talent.
Ako pak potvrdimo da je izgradnja Eiffelova tornja značajno tehnološko dostignuće, za njegovo filmsko ostvarenje bio je potreban tehnološki napredak u računalnoj grafici, njenoj nenametljivoj ali i upečatljivoj primjeni u ovome filmu. A da su veze suvremenoga i filmske i društvene povijesti u filmu Eiffel neraskidive, može nam potvrditi i činjenica da je stvoren pod paskom tvrtke Pathé – stvorene godine 1896., i isprva najvažnije tvrtke za proizvodnju filmova i filmske opreme u čitavom svijetu.© Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 17. siječnja 2022.
