Moćan odjek impresionističke jednostavnosti

Berge Istra, 2020., red. Dražen Majić

• 
  
  I danas još uvijek, baš kao i u prošlosti, naizgled nepotopivi brodovi tonu, unatoč napretku i sofisticiranijim tehnologijskim dosezima, s brojnim izgubljenim ljudskim životima - trajekt Estonia na plovidbi od Tallinna do Stockholma 1994., tegljač Bourbon Rhode u uraganu Lorenzo 2019. ili luksuzni kruzer Costa Concordia 2012. primjerice. Havarija je bilo i na hrvatskom području, mahom u šibenskom akvatoriju – putnički brod Citta di Venezia 1962. ili tanker Brigitta Montanari 1984., neki su od njih.
  
  Najpoznatiji pak potopljeni hrvatski brod Berge Istra, u vlasništvu norveškog brodarskog magnata Sigvala Bergesena i kompanije Bergesen a sagrađen u ondašnjoj velesili a danas devastiranom brodogradilištu Uljanik 1972. tzv. kombiniranom tehnikom odvojene gradnje pramčanog i krmenog dijela te njihovim naknadnim mukotrpnim instantnim spajanjem po istovremenom porinuću s navoza, 30. prosinca 1975., prevozeći željeznu rudu, nestao je u Tihom oceanu pored filipinskog otoka Mindanao. Potraga za 314-metarskim gorostasom obustavljena je desetak dana kasnije - 10. siječnja 1976., nakon što je proglašen nestalim. (Berge Istra prvi je od četiri jednaka broda - Berge Adria, Berge Brioni i Berge Vanga, pri čemu je posljednji 1979. doživio gotovo identičnu sudbinu, nakon čega je trajno okončana gradnja kombiniranih brodova, kao i simultani prijevoz nafte i rude.)
  
  
  
  Samo misteriozno iščeznuće Berge Istre onodobno je potaknulo brojne špekulacije – od fizioloških geolokacijskih aspekata (podmorski vulkan, zaostala mina ili torpedo, u kristalnoj strukturi vode znatne zarobljene količine opasnih plinova metanskog klatrata koji eruptira iz oceanskih sedimenata na morskom dnu) preko ljudske greške ili samih konstrukcijsko-navigacijskih slabosti (kompliciranost propulzija, eksplozija kao posljedica zabranjenog simultanog varenja tijekom plovidbe u doticaju s prirodnim ispuštanim inertnim plinovima od strane ostataka naftnog tereta) do prizemnih, profitom vođenih korupcijskih zakulisnih igara korporativnih moćnika (zataškavanje, hipokrizijsko oklijevanje od strane vlasničke tvrtke pri potrazi za brodom, kao i za temeljitom istragom, isplaćivanje dotad najveće odštete u povijesti), čak i piratske otmice te paranormalne aktivnosti (zabilježeni su i brojni ini nestanci u tihooceanskoj zoni tzv. Zmajevog trokuta ili Vražjeg mora.
  
  Nerazjašnjeni slučajevi velikih tragedija poticali su brojne teorije zavjere – počevši s brojnim neobjašnjivim nestancima zrakoplova, preko poznate, i nadalje velom tajne obavijene željezničke nesreće iz 1949. na ulazu u željezničku stanicu Sveti Petar u Šumi na pruzi Pazin–Pula, koja je uzrokovala smrt velikog broja djece, pa sve do primjerice planinarske misterije čuvenog Djatlovljevog prolaza, oko kojeg su se uistinu isprele svekolike opcije; nastranu pritom vojni eksperimenti i(li) hipotermija - od domorodačkih šamanskih transeva preko jetijevskog napada do izvanzemaljskih intervencija).
  
  
  
  Upravo aspektom saznavanja istine pokušava se baviti elaborirani, umješno artikulirani, studiozni dokumentarac redatelja Majića i scenariste Zorana Angeleskog. Obuhvativši sve faze procesa izgradnje te kasnije tragične sudbine Berge Istre, sposobni dvojac vrsnom uporabom arhivskih snimki kombiniranih s razgovorima zanimljivih i nezamjenjivih sugovornika s dosad neznanim, rasvjetljavajućim svjedočanstvima (rodbina na brodu poginulog pulskog električara Egidija Ševrlice i supruge mu Veronike, te dvojica jedinih mirakulozno preživjelih španjolskih mornara - Imeldo Barreto Leon i Epifanio Perdomo Lopez, koje su nakon 20 dana od potonuća sa splavi evakuirali japanski ribari) maestralno vodi priču, umješno istražujući poniruće dubinske pozadine katastrofalnog incidenta „jugoslavenskog Titanika“ te indirektno no s puno afektivnosti pokreće i brojna relevantna, aktualna humanitarna, okolišna i socijalno osviještena pitanja - mahom o sudbini radnika Uljanika, ali i hrvatskih pomoraca – poput radničke zaštite i prava te opasnih, teških i(li) nehumanih uvjeta rada (o čemu je doks Godine hrđe snimio i Andrej Korovljev 2000.), pružajući jedinstven i moćan, akcentuirani impakt impresionističke jednostavnosti na otpočetka do kraja fascinirane gledatelje.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 25. rujna 2020.

Piše:

Katarina
Marić