Intrigantna priča o zanimljivoj i psihološki kompleksnoj ženi

Mare, 2020., red. Andrea Štaka

• 
  
  Kad govori o svom trećem dugometražnom igranom filmu, drami Mare, za naslovnu ulogu u kojoj je Marija Škaričić na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu osvojila nagradu Srce Sarajeva a na 67. Pulskom filmskom festivalu Posebnu pohvalu za iznimno umjetničko ostvarenje, scenaristica i redateljica Andrea Štaka ističe nekoliko stvari. Ponajprije da je zbivanja isprva planirala smjestiti u Zürich, a da je protagonistica trebala biti neka imaginarna Corinne, žena srednjih godina čija bi se intimna drama postupno raslojavala i elaborirala pred gledateljima. Potom da je ulogu protagonistice otpočetka namijenila Mariji Škaričić, izuzetno darovitoj no prema mišljenju potpisnika ovog teksta još donedavno na filmu nedovoljno iskorištenoj karakternoj glumici kojoj podjednako dobro leže i ozbiljnije odnosno dramski zahtjevnije role kao i one obilježene humornim odmakom i komičnim predznakom.
  
  Štaka naglašava i da je prije same priče u glavi imala lokacije na kojima će se ta priča odigravati, konkretno Konavle i tamošnju kuću svoje rođakinje, kao i zračnu luku u Ćilipima, a da je tek naknadno prema lokacijama koncipirala samu filmsku storiju. Izbor spomenutih lokacija naposljetku je doveo do preusmjeravanja i prekomponiranja čitavog projekta - od koncipiranja priče i njezina tijeka, preko kreiranja karakterno-psihološkog profila protagonistice do razrade njezina obiteljskog okruženja i socijalnog konteksta.
  
  
  
  Štaka izuzetno važnom drži i temu kojom se odlučila pozabaviti, a riječ je o seksualnosti žene izvan braka, o nečemu što je prema njezinu mišljenju u Hrvatskoj još uvijek priličan tabu. U tom je smislu i Mare žena koja prema autoričinim riječima nije ni nesretna ni usamljena ni tužna, odnosno to nije na svjesnoj, racionalnoj i uvjetno rečeno površnoj razini, jer ju zatječemo u braku iz ljubavi sa suprugom Đurom (odlični Goran Navojec) kojeg voli i s troje djece o kojoj požrtvovno skrbi. No Mare, čija emotivna stanja i mijene Škaričić sjajno dočarava širokim rasponom facijalne i tjelesne ekspresivnosti, u dubljim i ne-racionalnim slojevima nezadovoljna je ne toliko, ili barem ne jasno naznačeno, zbog trenutnih životnih okolnosti, koje definiraju i suprugova pogođenost PTSP-om uz sugerirane povremene autodestruktivne i možda suicidalne nagone, i standardni problemi s djecom koja odrastaju i bivaju neposlušna, buntovna i sklona ispadima, i nezaposlenost odnosno financijska ovisnost o suprugu, jer nešto sitno uspijeva zaraditi tek prodajom bilja koje skuplja.

  Njezino nezadovoljstvo je trajnije i dublje, ono raste i razvija se već godinama, a može se naslutiti i iz čeznutljivih pogleda prema zrakoplovima koji joj svako malo lete nad glavom, kojima nikad nije letjela no koji jasno i donekle odveć doslovno upućuju na njezinu želju za odlaskom i promjenom, a osobito iz lakoće kojom će se upustiti u naizgled neobveznu i površnu vezu s oženjenim Piotrom (primjereno suzdržani Mateusz Kosciukiewicz), građevinskim radnikom iz Poljske koji će se privremeno doseliti u kuću susjednu njihovoj. To nezadovoljstvo bit će i opet u određenoj mjeri odveć doslovno eksplicirano u Marinim razgovorima s majkom (Mirjana Karanović) i ocem (Zdenko Jelčić), kojima zamjera što su se uopće vraćali iz Švicarske, u kojoj su nekad živjeli i u kojoj sugerirano vjeruje da bi joj bilo bolje i da bi bila ako ne sretnija, a ono barem zadovoljnija.
  
  
  
  Poput junakinje izvrsna stripa Lulu, oslobođena scenarista i crtača Étiennea Davodeaua, nezaposlene 40-godišnjakinje i majke troje djece kojoj je brak s nezainteresiranim suprugom već odavno zapao u rutinu te koja mašta o nekakvoj drugačijoj egzistenciji i suštinski o slobodi, da bi vođena time jednog dana jednostavno otišla od kuće, o drugačijoj, boljoj i ljepšoj egzistenciji mašta i Mare, do te mjere da će u završnici staru sumještanku kojoj je uginula krava upitati vjeruje li da se ljudi nakon smrti oslobađaju. No Mare nije toliko slobodoumna, ili pak hrabra, da bi se usudila na konkretniji bijeg, makar će i Piotru nakon strastvenog vođenja ljubavi energično ali i histerično predložiti zajednički bijeg, od čega će ju on, vođen sviješću o površnoj prirodi njihova odnosa, racionalno i donekle grubo prizemljiti. Prebrzo bi i netočno bilo zaključiti da je Mare nezrela i neodgovorna osoba, jer se iz njezina obiteljskog života i funkcioniranja to ne može reći, ali jest ne sasvim zrela osoba koja je vođena čežnjom za bijegom spremna i neostvarive maštarije o bijegu percipirati kao moguću stvarnost. Ipak, autorica u završnici donekle udovoljava njezinoj želji za barem promjenom ako već ne i bijegom, jer se iz njezina odijevanja radničke kute i kretanja pored piste zračne luke može zaključiti da je ondje dobila posao, što je i realna razina promjene i bijega koje može ostvariti.

  
  
  Drama Mare, na ovogodišnjoj Puli nagrađena Zlatnim arenama za scenografiju (Jana Plećaš) i kostimografiju (Sara Giancane i Valentina Vujović), najzrelije je i najzaokruženije ostvarenje u dosadašnjem autorskom portfelju Andree Štake, potpisnice nagrađivanog dugometražnog prvijenca Gospođica i osjetno inferiornije (ratne) drame s elementima trilera Cure – život druge. Posrijedi je svojevrsna varijacija romana Madame Bovary Gustavea Flauberta, film kojim se Štaka još jednom predstavlja kao autorica posvećena intrigantnim pričama o zanimljivim i psihološki kompleksnim ženama različite dobi, suočenima s tjeskobnim i ponekad traumatičnim intimnim i obiteljskim dramama. S obzirom na određenu povezanost nekih detalja iz dvaju filmova kao i većinski identičnu glumačku podjelu, posrijedi je djelo koje donekle može funkcionirati i kao svojevrsni nastavak, ili točnije rečeno odjek Gospođice, kao film u kojem likove koje u ranijem ostvarenju tumače Marija Škaričić i Mirjana Karanović zatječemo u drugačijim, ovaj put obiteljskim odnosima. Motivom suprugina seksa izvan braka Štaka se bavi promišljeno i uravnoteženo, spretno se poigravajući općim mjestima i stereotipima koji prate priče o preljubu, ili ih uspješno izbjegavajući.
  
  
  
  Mare je sigurno i dosta sugestivno režiran film koji uz odlične interpretacije kompletne glumačke postave, u kojoj u ulozi Marine najbolje (i jedine?) prijateljice valja izdvojiti Ivanu Roščić, zasluženu dobitnicu Zlatne arene za sporednu rolu u Terezi37 Lane Barić i Danila Šerbedžije, odlikuju i nenametljiv stil te dojmljiva atmosferična fotografija Erola Zubčevića, koja je zaslužna i za u cjelini prilično efektnu vizualnost. Valja se nadati da će Andrea Štaka u svojim sljedećim projektima nastaviti sazrijevati i kreativno se razvijati u smjeru koji je zacrtala ovim filmom.

  © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr, 19. rujna 2020.

Piše:

Josip
Grozdanić