Umjetnička filmografija koja pooduhovljuje
Kino Tuškanac - Portreti: Asketski stil Carla Theodora Dreyera (13.-22.6.2020.): Riječ (Ordet), Stradanje Ivane Orleanske (La passion de Jeanne dArc), Dan gnjeva (Vredens dag), Vampir (Vampyr)
-
Argumenti u prilog Dreyerovom geniju, u kreaciji barem dvaju polivalentnih i polisemantičkih remekdjela (Stradanje Ivane Orleanske, Riječ) i barem jednog kultnog naslova (halucinogen, kriptičan, nadrealan i atmosferičan, ikonični klasik Vampir /1932/), ujedno su njihova bezvremena pregnantnost, unikatno vizionarstvo, kao i specifična singularna, diskurzivna (filozofijska) ontologičnost na razmeđi metafizičkog (propitkivanja) i (tradicijski nasljednog) teološko reformativnog luteranskog protestantizma.
Sveobuhvatno prvorazredna djela kornukopijske neponovljivosti u apsolutno svim svojim segmentima – striktno filmski, stilistički, ona su to prvenstveno emotivnim impaktom koji iz rigidnog asketskog stila pianissima narativnim implikacijama iznenadno krešendira u duševni fortissimo, transcendentalijskim prikazom perpetualne čovjekove potrage za očuvanjem vlastite moralne pozicije u efemernoj realnosti, ispod koje buja pravi život. Upravo takvi intrapsihizmi ključan su Autorov interes; samodestruktivne čežnje, patnje, trajne teretne melankolije – vangoghovske ustrajne la tristesse durera, rezignantne ruminacije o sudbinskim fatumima, subjektivne turbulencije i ambigvitetnosti duševnog života, etičke dileme i razapetosti (monstruoznosti iz zaslijepljenosti i neznanja), abruptivna rušenja intolerancija ega i transupstancijalne pretvorbe unutarnjih bíti, a koji uvijek inkliniraju ka formativnoj katarzi kako likova (počesto i nevoljko, represijom nad nedužnima, ženama, slabijima), tako još više i recipijenata, koji nakon ovakvog ultimativnog iskustva ne ostaju isti.
Takve psihologijske portrete prate i tableauxovski minuciozne, maksimalno stilizirane i pomno promišljene, pedantne interpretativne mizanscene kao bremeniti podupiratelji i artikulacijska utjelovljenja, objektivacijska opredmećenja ukupnih psihizama svojih protagonista, koji, kako je lijepo zamijetio Andrew O'Hehir, egzistiraju „negdje između hedonističkog raja i kalvinističkog pakla“. Disciplina, red, čistoća, minimalizam, fokusiranost - indikatori su vrlina, skromnosti, ćudoređa; svako iskakanje (raspuštanje kose, primjerice) implicira začetke prevratnih internih formacija. Reminiscencije zlatnodopskih flamanskih kompozicija ali i tretmana svjetla u monokromnoj crno-bijeloj fotografiji, hipnotički moćnog ambijentalnog zvukovlja, inovativne paralelne montaže, perspektive, kadriranja, intenzivne glumačke ekspresije, a navlastito sneno spor ritam pridonose rečenoj ciljanoj interpretativnosti ovih gesamtkunstwerkova.
Tako naizgled deziluziorani, od realnosti detačirani junak Riječi (1955) nadilazi religijske diferencijacije i pukom purilnošću manifestira čudesno, a nadosjetilne posebitosti podcrtavaju se dihotomijama razum i ludilo, religija i duhovnost, prizemno i transcendentno. Teokratska hijerokracija i paranoidni lov na vještice, s duboko disturbivnim scenama tortura, bazični su motivi i u Danu gnjeva (1943) i Stradanju Ivane Orleanske (1928), dramatičnim tenzičnim krupnim kadrovima lica sugerirajući i prodirući u duševne procese svojih karaktera; nepravedna smrt poput ominozne kletve lebdi nad svakim kadrom Dana gnjeva, neovisno je li riječ o hermetičnim, sjenama bremenitim, opskurnim interijerima kao doslovnim zatvorima svojih nastavatelja ili kontrastnoj dnevnoj pastoralnoj bujnosti eksterijerne prirode.
Avangardna apoteoza patnje epskih dimenzija, mistički martirij ultimativne estetičnosti, remekdjelo interpretativne ekspresivnosti Renée Jeanne Falconetti, Stradanje Ivane Orleanske pak, ekranizacijom autentičnih transkripata sa suđenja, evocira gotovo dokumentarnu snimku procesa i postaje ultimativna umjetnička sfera koja, nadrastavši samu sebe, postiže bazni cilj svoga kreatora – intencionalno i instantno pooduhovljenje svojih fasciniranih spektatora.© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 25. lipnja 2020.
Piše:

Marić