Nikad aktualniji hibrid horora i filma katastrofe
Variola vera, 1982., red. Goran Marković
-
Boli li vas glava? Osjećate li se loše? Imate mučninu u trbuhu? Guši vas, ponestaje zraka… Možda ste previše gledali (H)TV? Ili je jedini protagonist i bad guy u filmu #ostani kod kuće, što ga gledate svakodnevno na HRT-u ovih dana, Covid-19? Bojim se - vi ste zaraženi! Nepovratno i neizlječivo, ultimativno. Ne od koronavirusa, nego od kino-apstinencije i ovisnosti o digitalnoj platformi.Pretjerujem? Provociram? Ma naravno, to je i namjera ovog napisa. Sasvim slobodno – pa makar i od kuće, pogledajte jedan od kultnih filmova bivše nam kinematografije. Variola vera (1982) jedan je najuspjelijih žanr-aduta u rukavu YU-kina. Film Gorana Markovića, snimljen deset godina nakon zbiljske epidemije velikih boginja u Beogradu, danas se gleda s onim osjećajima što sam ih naveo na početku napisa. Premda je infekcija velikih boginja pobijeđena te je sama bolest, kako kaže epidemiolog u filmu – „iskorijenjena“, ona se uvijek može pojaviti u nekom drukčijem, dotad nepoznatom obliku. Apage satanas! Prolog Markovićeva filma vodi nas u tada stigmatiziranu autonomnu pokrajinu Kosovo. Jedan od hodočasnika u nekoj balkanskoj zabiti puše u frulu. Poput zmije nakon fakirove svirke, i Halil Redžepi (Džemail Maksut) biva opčinjen. Dakle, Albanac s Kosova postat će kliconoša opake bolesti koju će donijeti u Beograd. (Neki su u ovome detalju vidjeli parabolu straha Srba od Arnauta tih godina.) Međutim, ono oko čega Marković suvereno gradi svoju pripovijest jest studija ljudskih karaktera u izolaciji pod stalnom prijetnjom smrti. Autor filma, koji je uz Milana Nikolića i njegov scenarist, poseže za cijelim nizom scenerija užasa, ali i žanrovskih trikova kojima podiže napetost svog kino-artefakta. Istinitost priče u tomu mu je dobar saveznik.
Nakon što je bolest donesena i suživi se s arealom Opšte bolnice u Beogradu, svjedočimo cijelom nizu detalja koji ocrtavaju to koliko je čovjek, zapravo, uvijek nespreman za takovu vrst kataklizme. Jer, epidemija doista spada u red onih prirodnih nepogoda poput potresa, poplave, požara. No, dok spomenute nepogode vidljivo putuju zemljom, vodom i vatrom, epidemija dolazi gotovo nevidljivo, putem zraka. Radi se o nečem što nevidljivo – udahnemo. Upravo je ta nevidljivost temeljni čimbenik horora u svemu ovome. Ipak, postoje dosta velike razlike u samom vizualnom izgledu razvoja bolesti između velikih boginja (variole vere) i Covida-19 (corona virusa). Naime, bolest prikazana u Markovićevu filmu puno je, naizgled, strašnija. Velike ospe prekrivaju lica zaraženih, oni stalno zapomažu, urlaju ili ječe, pljuju i povraćaju krv, a grčevi stalno potresaju tijelo. (Što opet ne znači da i unutrašnje djelovanje Covida nije užasno!) Kako se u svemu ovome ponašaju ljudi suočeni s pojavom epidemije? Rekao bih…ljudski. I dok neki poput upravitelja bolnice Čoleta (Rade Marković) skrivaju cjepivo od pacijenata za sebe, drugi pokazuju strah, ali i odlučnost da pomognu drugima, poput doktorke Marković (Dušica Žegarac). Ona, iako boluje od preosjetljivosti miokarda, dragovoljno uzima cjepivo kako bi se uključila u ekipu koja pomaže zaraženima.
Jedan je od nosivih karaktera i dr. Grujić (Rade Šerbedžija), lik mladog doktora erotomana, a njegove će replike ostati zapisane u rječnicima koji zapisuju kultne citate iz YU-filmova. (Iz tih i nekih drugih replika,Rambo Amadeus će izsemplati stvar s albuma Čobane, vrati se!). Dakle, Grujić je jebežljivi medicinar koji koristi – uvijek! – latentnom erotikom impregnirani milieu. Njegov je lik u stalnim verbalnim, pa i opipljivo tjelesnim atacima na sestre i kolegice mu liječnice. I dok jedna od njih, sestra Slavica (Vladica Milosavljević) – inače nesretno zaljubljena u spomenutog upravitelja, kojem se podaje u vjeri da će se on rastati od supruge – skončava kao bolesnica, drugi je objekt njegove pohote malo složeniji karakter. Novopridošla doktorica Uskoković (tumači je rođena Zagrepčanka Varja Đukić) pokazat će odlučnost i pravodobnom intervencijom spasiti od smrti svoju stariju kolegicu (dr. Marković).
Grujić će pobijediti bolest, a to će mu donekle ublažiti karakter seksualnog predatora. Autor unekoliko iskazuje simpatije prema Šerbedžijinu karakteru, a zanimljivo je da ulogu negativca-upravitelja redatelj namjenjuje ocu Radetu! Marković u film uvodi još cijeli niz zanimljivih likova: nespretni majstor ložač Mile, žovijalni triperaš Bora, mili dječak Kalimero, požrtvovna doktorka Ćirić, sestra-servirka narkomanka, koja izvrši samoubojstvo… Jedan od njih je i lik Duška (Bogdan Diklić). Ovaj nezavršeni student medicine na koncu će podleći nepoznatoj bolesti i ostaviti nas sa sumnjama o tomu nije li bolest sada preuzela neko drugo obličje.
No, glavni su likovi u ovoj priči liječnici, tj. epidemiolozi. Glumac poznat ponajviše iz Bergmanovih drama (ali i iz Žrtvovanja Tarkovskog, 1986.) - Erland Josephson, tumači doktora Königsmarka, koji je isprva hrabar i odlučan ali se kasnije lomi pod teretom epidemije. Onaj, pak, koji je skoro cijeli film pod zastrašujućom maskom, zapravo jedini potpuno (i cinički!) ovladava situacijom. To je epidemiolog iz UN-a (na kraju svoje lice otkriva Peter Karsten). Njegov izgled u filmu unosi doze nelagode, ali i povjerenja (jer jedini ima imunitet). Konačno, filmskog Vilija Beroša, magistra Jovanovića, tumači Aleksandar Berček. Njegovo mjesto šefa Kriznog Štaba (adekvat našemu Stožeru) na koncu dobiva međunarodno priznanje. (Hoće li i naš Vili zaslužiti tako nešto – osim već nepodijeljenih simpatija javnosti, ovisit će o daljnjem, nadajmo se, linearnom tijeku epidemije i, daj bože, skorom njezinu okončanju.)Markovićev film odličan je žanrovski hibrid horora i filma katastrofe. Vizualne su performanse posve u harmoniji sa zakonitostima takovrsna mu odabira teme. Sjajna je u ocrtavanju ozračja i makabrična, potmula glazba Zorana Simjanovića.
I da, još jedan vrlo zanimljiv, znakovit detalj… Prve isporuke cjepiva za vojno-medicinski centar stigle su iz… Zagreba. Film pokazuje da živi i djeluje Imunološki zavod (radi se hiperimunogamaglobulinu – uff…)! Gledajući film majstora Gorana Markovića, u ovim danima kada nas dobronamjerno upućuju da #ostanemo kod kuće, osjećam da je Marković, praški kolega Zafranovića, Grlića i dr., jednako moj, domaći redatelj kao i spomenuti dvojac rođen na tlu sadašnje mi države.© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 21. travnja 2020.
Piše:

Krivak