Vukodlaci, teratološka likantropija

Čudovišno: metamorfna theriantropija: The Wolfman, red. Joe Johnston; Dok zvijeri spavaju, red. Jonas Alexander Arnby



  • Kao studija disocijativnog poremećaja identiteta svakako se može promatrati i nebrojeno puta ekranizirana i svekoliko adaptirana naravoučenijska goth-alegorija Neobičan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea (Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde, 1886) R. L. Stevensona, pri čemu među ponajbolje svakako spada ona Roubena Mamouliana (s mladim Fredericom Marchom), realizirana iste, ultimativne čudovištima napučene horor-godine — 1931, kad i ostali kulturalni klasici - ikone žanra Drakula Toda Browninga (redatelja kultnih Nakaza /Freaks, 1932/) s Belom Lugosijem i Frankenstein Jamesa Whalea s Borisom Karloffom te predšasnikom iz 1929. – Fantom u operi (The Phantom of the Opera) Ruperta Juliana, onodobnim tranzicijski rutinskim zvučnim remakeom iz 1925. s Lonom Chaneyem.

    Pri tome čudovišne transformacije antijunaka zalaze u zone prijelaza/povratka iz smrti u život (nosferatni Drakula, Frankensteinovo čudovište) odnosno iz humanoidne u animalnu formu (Jekyll/Hyde kao evokacija vukodlačnog podžanra), a svakako s dozom deformiteta (unakaženi Fantom). Brojni drevni zapisi govore o prizivanju duhova i dizanju duša iz grobova /etemmue/ poradi predviđanja budućnosti.)

    Pritom Frankensteinovo duševno čudovište, baš kao i nesretni operin Fantom, svojim od humanog detačiranim ekstremno disfiguriranim obličjima kao refleksijama monstruoznog internog tek novije ekranizacije prezentiraju kroz prizmu empatičnosti (tako primjerice Rory Kennear u zanimljivom postmodernističkom pastišu Penny Dreadfull /2014-2016/ Johna Logana kroz svoje čudovište nijansirano reflektira mišljenu Shellynu egzistencijalističku lamentaciju o (be)smislu).



    Metamorfna theriantropija kao najpoznatija forma shapeshiftinga-mjenjolikosti, otkriva kako pogansko-kršćanske transmogrifikacijske tragove (neobičnu i bizarnu psoglavu pojavnost svetog Kristofora, primjerice – koji je ujedno i kinokefal i div) odnosno one bajki (Istočno od sunca zapadno od mjeseca, Princ-žabac, Ljepotica i zvijer – u kojima kroz motiv životinjskog mladoženje do promjene obličja dolazi zbog uročne začaranosti.

    U filmovima O krasnoj zlatokosoj djevojci, Bratac i sestrica pak prevladava transformacija u svrhu uzurpacijskog zauzimanja nepripadajućeg mjesta) i mitova (trickster Loki, pohotnik Zeus, koji se transformiraju po volji - kod J. K. Rowling poznato kao animagusna sposobnost), jednako tako i dubinske podloge čovjekovih kompleksnih polarno-binarnih internih konflikata.

    Likantropski dlakavac europskog (ali i južnoameričkog) folklora vukodlak (u nas znan i pod nazivljima kudlak, vukozlak, bukoč) inspiracija je i pozamašnoj monster legacy filmografiji – od The Wolf Man (1941) Georgea Waggnera preko Vuka (Wolf, 1994) Mikea Nicholsa do suvremenih inačica – Waggnerova remakea Wolfman (The Wolfman) Joea Johnstona ili Dok zvijeri spavaju (Når Dyrene Drømmer) Jonasa Alexandera Arnbyja.



    „Vukodlak, kao jedna od mitskih zvijeri i redovni inventar srednjovjekovnog čudesnog, antropomorfno je biće – ljudsko čudovište, polučovjek-poluživotinja; folklorni apendiks još od stare Grčke, s praocem Likaonom, legendarnim kanibalističkim kraljem Arkadije kojeg je Zeus za kaznu pretvorio u vuka.
    Vukodlak kao osoba koja mijenja svoj oblik u vučji, mitološki to najčešće čini izvan svoje moći – na nju je bačena čarolija ili kletva (literatura bajki obiluje primjerima, iako ne mora u pitanju uvijek nužno biti vuk dakle posljedično vukodlak – Snjeguljica i Ružica, Ljepotica i zvijer), pila je sa začaranih izvora (Bratac i sestrica) ili je pak inficirana drugom theriantropijskom zvjerkom iste vrste (najraširenije prihvaćen motiv u suvremenim predlošcima vukodlaka); no transformacija mu je nužno vezana uz puni mjesec – baš kao i  uništenje uz srebrne metke.

    Wolfmanova staromodna gotika pak izmještena je iz suvremene kontekstualizacije, nimalo ne korespondira sa suvremenim gledateljem, te je ovaj remake klasika Georgea Waggnera iz 1941. postao sam sebi svrhom i upravo je u tome ključ njegove slabosti.

    Ugniježđen u vrstan produkcijski dizajn (Rick Heinrichs), kostime (Milena Canonero), fotografiju (Shelly Johnson) i besprijekorno vizualno, film biva ekstravagantna, pomalo campy viktorijana demonologijskih nokturnalnih transformacija, no bez istinske dubine (…) propustivši priliku dodatno popularizirati tradicionalno manje zanimljiva sudruga pučko-imaginativno-fantazmagoričnog i počesto dostojno obrađivana vampira.“ (K. Marić, CGI ispred psihologije, FILMOVI.hr, 21. veljače 2010.)

    Dok zvijeri spavaju



    „Suvremena likantropska fantazija, Dok zvijeri spavaju film je o čudovištu – svojevrsnoj vukodlaci /šumskoj dekli/ vampirici-kodlakoj ali još i više o čudovišnom, budući da klasični ikonografski kanon za podžanr tipičnih motiva vrlo umješno preoblikuje, subverzira, apstrahira i raskalupljuje te u konačnici potvrđuje koliku potenciju i kritičku refleksivnost u sebi sadrže fantastički metaforički tropi.
    Njegova strava manje je karnalna a puno više internalna, psihološka, s bazom u socijalno-realističnom miljeu hermetičnog, destruktivno malomišćanskog danskog jutlandskog ribarskog naselja, čiji sumoran, ominozan, izolacijski pesimističan i besperspektivan zamrznut karakter priobalja izvrsno evociraju kadrovi Nielsa Thastuma, sporadično podsjećajući na fotografije finskog umjetnika Mikka Lagerstedta.

    Naime, adolescentske promjene, tako često prezentirane u hororima – od raznoraznih poltergeistova i carriejevskih telekinetičkih moći, i ovdje su zauzele centralno opservatorsko mjesto – u nepripitomljivoj, dlakavoj djevojčici-ženi / ljepotici-zvijeri usherovski izoštrenih osjetila, čija tvrdoglava čudovišna nekonvencionalnost budi istinska čudovišta u primordijalno mizantropskim muškarcima koji mrze žene u spomenutoj represivnoj konzervativnoj sredini.

    Na taj način junakinjina metamorfoza postaje prezentant svojevoljnog i odgovornog prihvaćanja vlastite prirode i identiteta (svjesno odbija katatoničan, potisnut i pokoren aspekt vlastite psihe prikazan u majci vezanoj za invalidska kolica) i u tome leži subverzivnost čitavog djela, koje kao takvo suvereno stoji kao metafora za mnoge društvene predrasude, homoseksualnost primjerice.



    Slični primjeri mogu se naći u književnosti - vilinska preobrazba heroine Aprylinne Pike u Krilima ili animagusna Mamoru Hosodina dječaka iz animiranog filma Djeca-vukovi.

    Stoga je prava šteta i razočaranje da Arnby svoj artistički minimalizam svojstven skandinavskom filmu, neminovno evocirajući kako Alfredsona i Vinterberga, tako i samog Dreyera te segmentno Von Triera (šifra: Lomeći valove), nesklapno i nesmotreno uništava prenagljeno induciranom progresijom klimaksa odnosno jednodimenzionalnim, prvoloptaškim i atmosfersko-tonski neusklađenim akcijskim raspletom koji u kontekstu narativne linije još donekle i funkcionira ali svakako je interuptivan refleksivnom simbolizmu subkonteksta djela.
    No, iako navedeno umanjuje cjelokupan dojam, još uvijek je Dok zvijeri spavaju film vrijedan gledanja te osvježujuć i inteligentan redateljski debi.“ (K. Marić, Prenagljeni klimaks, FILMOVI.hr, 11. svibnja 2015.)

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 26. ožujka 2020.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji