U zoni maligne obmane

Doppelgängeri: disocijativni poremećaji (4): Otok Shutter, r. Martin Scorsese



  • Ekspresivno intenzivan postmodernistički gotski noir - psihologijski triler Otok Shutter (u poprilično književnom predlošku Dennisa Lehanea vjernoj scenarističkoj adaptaciji Laete Kalogridis) maestralno barata konvencionalnim pulp-tropima sui generis kriminalističkog filma: detektivske istrage od strane tormentnih antijunaka s mračnom tajnom iz prošlosti, ikonografskog vizualnog prosedea /trenčkot, borsalino/fedora-šešir, cigareta/, s komentatorom internih previranja u formi mračnog, kišnog nevremena, fragmentarno-zagonetnih tragova do počinitelja zločina.

    Jednako tako ima i gotskih fantazmagorija (ugođajno klaustrofobičan, izoliran i ominozan milje otoka i ludnice, fatumska teretnost zbivanja, nestabilni protagonisti kao svjedoci), ali i konfuznih post-traumatskih opsesivno-paranoidnih teorija zavjere o umnim manipulacijama (pod utjecajem u periodu pedesetih u mentalnim institucijama netom zamirućih radikalno invazivnih i notornih lobotomijskih zahvata s jedne i novoprocvjetale proliferacije farmaceutskih eksperimenata s druge strane), zaokruženo ih pretvarajući u ultimativan tour de force.

    Psihogramske relapse opetovanih pomračenih epizoda svog mentalno višestruko alterirana protagonista (Teddy Edward Daniels, Andrew Laeddis, drugotni Andrew Laeddis s ožiljkom) Scorsese, kao i Lehane, koristi za frapantno insignantne opservacije o bespućima ljudske psihe (gotovo na tragu transpersonalno-transcendentne Assagiolijeve metode psihologije o progresivnoj spiritualno-holističkoj integraciji osobnosti u formi psihosinteze), s metafizičko-etičkim simboličkim ocrtavateljima u makabralnoj doppelgängerskoj – ominozno opominjateljskoj, podsvjesnim bremenitoj mizansceni otoka u produkcijskom dizajnu Dantea Ferrettija.



    No njegove semiotičke analogije pritom nikad nisu nasumične. Utočišno supstitucijsko znakovlje pećine (zamračena pogibeljna zona nesvjesnog, istraživanja i očitovanja skrivenog jastva, poticateljica procesa psihološke interiorizacije - subjektivnosti u borbi s problemima diferencijacije, u kojoj Daniels/Laeddis doživljava kulminaciju svoje mentalne teorije zavjere) i svjetionika (transmutacije ka spoznaji odnosno posljedičnom oduhovljenju penjanjem ka vrhu istog, u kojem pak dolazi do konačnog spoznanja i otkrivenja prave istine) odnosno dihtomijska antagonistična počela vode (purificirajući ali i zlokobni aspekt /jezero kao sporadično vrebajuća zla sila, more kao sporadično ambigvitetan entitet/, u kontekstu filma i ženski, uz famme fatale i razrješenje vezan, realni princip zbivanja) i vatre (pri razornom aspektu simbol suptilnih stanja poput sna i podvojenosti uma, muški psihologijsko-halucinacijski princip junaka) evociraju prostore duha – transcendentno međusvjetovne i vapeće za rasvjetljavanjem.

    Svoj limbični tableaux nikad ne prikazuju poput onih Goyinih, Hogartovih, Fleuryjevih pa čak ni Gautierovih personifikacijskih ili anegdotalnih protežitosti; radije bivajući na tragu sugestivno-ekspresivnih Géricaultovskih monomanijskih psiholoških portreta (motivima subjektivne projektivnosti identiteta, opsesije deluzija i imputnih proklizavanja prošlosti i sadašnjosti parcijalno evocirajući i Premingerov noir-klasik Lauru /1944/).



    Očaravajuće minuciozan i uzbudljivo impaktan opći dojam u gotovom djelu prezentiranog rada kompletne ekipe nadopunjuje vrhunski score-fusion mahom poratnih skladatelja (Ingram Marshall, Max Richter, György Ligeti, Alfred Schnittke), ali i klasika poput Mahlera (odnosno pop-jazz i blues imena poput Lonnieja Johnsona, Johnieja Raya i Kay Starr). Ima disonantnih intervala, kontrapunktova, kompleksnih harmonija i avangardnih perkusija, a atmosferično je obilježen dramatično moćnom, ostinantnom Passacagliom Krzysztofa Pendereckog.

    Pritom kroz ovu umješnu, pažljivo postavljenu i pregledno strukturiranu priču gazimo u deceptivnu zonu maligne obmane, triksterskih dekonstrukcija, psihotropično konfuzijskih maglovitosti i sablasno tajnovitog, obrnutih perspektiva, kompozicijskih neuroza i nelagoda, nejasne i neočekivane realnosti i autentičnog, gdje ništa nije onako kako se čini. Tako pri interpretacijama djela postoji čitava struja analitičara koji smatraju da je zapravo Daniels zdrav i obmanut od strane vladinih zdravstvenih pobočnika sustavnom implantacijom Laeddisova identiteta i lažnih sjećanja.

    U konačnici smo dobili neponovljiv stroke of genius naslov, maestralnog manipulatora mehanizmima suspensnog, čija se nepodnošljivo zagušujuća težina emocija preslikala i u finalan proizvod – moćni film supstancijalne težine.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 18. ožujka 2020.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji