Između života i smrti

Doppelgängeri: disocijativni poremećaji (3): Mrtav čovjek, r. Jim Jarmusch; Klub boraca, r. David Fincher



  • Jarmuscheve trademark-preokupacije uvijek su se vrtjele oko likova outsidera i introspekcija o smrti; epizodičnih, ritamski pravilnih struktura i bizarno-apsurdičnog humornog - vidljive i u unikatnom nekonvencionalnom postmodernom vesternu, esencijalno filmu ceste te ujedno uvjerljivo najboljem redateljevu djelu – kultnom klasiku Mrtav čovjek.
    Vjerojatno nositelj najduljeg umiranja u povijesti filma – pri čemu je junakovo metaforičko putovanje (od početnog vlakom do završnog brodom), s nebrojenim antologijskim scenama, zapravo samo jedna ekstenzirana scena umiranja - interval među svjetovima, meditacija o smrti; film ujedno posjeduje posebnu mitopoetsku ljepotu, što je već mnogo - i bez samih značenjskih slojeva koje sadrži – kako na socijalno-analitičkoj tako i na alegorijskoj razini.



    Jarmuschevo poimanje Divljeg Zapada, naime, istinski je divlje; mjesto je to primitivne anarhije, no primarno moralne dekadencije, degenerirano i sirovo i kao takvo neizdeferencirano i bezbojno; starosjedioci Indijanci pak sinonimi su žuđenog stanja duha. 
    No, to nikad nije banalni komentar i kritika (ujedno suvremenog) zapadnjačkog stanja, radije sugestivno snažni promišljaj i parabola onirične bezvremene besprostornosti (ili besprostorne bezvremenosti), snovitog mitskog borderlanda između života i smrti ili možda smrti i života, predegzistencije duše.

    Isto svom živo/mrtvom junaku u uvodu najavljuje i ominozni prekognicistički strojovođa vlaka, evocirajući finalno putovanje brodom kao već odigrano, odnosno eternalnu vremensku petlju cikličke repeticije u kojoj se nevoljki, ignorantno nesvjesni junak nalazi (Look out the window. And doesn't this remind you of when you were in the boat, and then later that night, you were lying, looking up at the ceiling, and the water in your head was not dissimilar from the landscape, and you think to yourself - Why is it that the landscape is moving, but the boat is still?).



    Jarmusch naglašava reduplicirani duševni aspekt svog junaka njegovom višestrukom identitetnošću, transformativnom konjugacijom s alter-egoima – prvenstveno dijeljenjem imena s imenom vizionarskog umjetnika Williama Blakea, kao svojevrsnog doppelgängera istog, odnosno istovremeno spregom s podsvješću, unutrašnjim vodičem Nobodyjem (ime u značenju Ne-tjelesnosti), u formi Indijanca - medijatora među svjetovima.

    Blakeov karakter, dakle, mrtav je cijelim tijekom filma – ne samo od trenutka kad je smrtonosno ranjen, te i njegovo nadživljavanje (iako opremljen kao umrli u kanuu na kraju filma) svih likova u djelu (dovoljno bizarnih, kako bi se moglo zaključiti da su nastavatelji barda) upućuje upravo na spomenutu purgatorijsku vremensku petlju u kojoj će vjerojatno i opet sve nanovo krenuti vožnjom u vlaku.

    Klub boraca

    Naenergizirano-adrenalinski (formalno-stilistički i idejno) inauguracijski socijalistično-psih(ijatr)ologijsko-filozofski manifest o apsurdnosti života u kapitalističkoj konzumerističkoj komercijalnoj kulturi, te posljedičnoj razornoj ispraznosti, dosadi, nezadovoljstvu i besmislu kakav ista sa sobom nosi, s evidentnim utjecajima nihilističke (tendencija kaosu, anarhiji i destrukciji), egzistencijalističke (ateistička propitkivanja esencije bivanja), situacionističke (radikalni revolucionarizam kao civilizacijska alternativa) te suvremene anarhoprimitivističke (korjenita transformativnost kao posljedica anti-autoritarne kritike uljudbenih dosega) filozofije Johna Zerzana, Klub boraca poglavito je zanimljiv kao psihologijska studija rascjepa ličnosti te alegorija aspekta frojdijanske ego-id-super ego podjele, a što se i opet može iščitati posljedičnim simptomom sveprožimajuće moderne medijakracije.



    Frapantno neuobičajena premisa o anti-materijalističnom insomničaru koji se liječi pohađanjem suportivnih grupa za oboljele od terminalnih i kroničnih bolesti te osnivanjem aktivističko-terorističkog borilačkog kluba (po kultnom romanu Chucka Palahniuka), u Fincherovoj režiji iznjedrila je satiričan moralitet o dezintegraciji društva („Everything is a copy of a copy of a copy“) - postmodernističko remekdjelo s velikom dozom kontroverznosti 
    Ona je pak posljedica krive interpretacije filma kao slavljenja i poticanja vandalskog nasilja namjesto razumijevanja istog kao kompleksnog i artikuliranog antiglobalizacijskog komentara na suvremeni korporativni sustav i njegov žrvanj kojem je nužno pružiti individualizirani otpor.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 13. ožujka 2020.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji